Zdravko Pujić (1932-2005)

Zdravko Pujić rođen je 1932. godine u Bihaću. Državnu realnu gimnaziju završio je 1950. u Ba­njoj Luci. Godine 1956. završava studij hemije na Univerzitetu u Sarajevu i dobiva posao u Zavodu za industrijska istraživanja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Godine 1959. biran je za asistenta za biohemiju na Katedri za fiziologiju i u Centru za primjenu izotopa na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Ovo radno mjesto je uticalo na njegovo opredjeljenje za istraživačko polje primijenjene radiohemije, u fundamentalnim i aplikativnim hemijskim disciplinama.

Godine 1962. specijalizirao je postupke hromatografije na Farmaceutskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ova specijalizacija omogućila mu je da primjenjuje hromatografske metode u nizu radova koji kasnije slijede. Godine 1963. odbranio je doktorsku disertaciju iz hemijskih nauka na Prirod­no-matematičkom fakultetu u Sarajevu, čija je tema bila vezana za dinamiku ugradnje radioaktiv­nog fosfora (P-32) u organske fosforne spojeve jetre sisara. Godine 1967. izabran je za docenta na Odsjeku za hemiju Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, a 1974. za vanrednog profesora na predmetima Biohemija i Metodika nastave hemije. Redovni profesor na istom fakultetu postao je 1978. godine. U periodu od 1977. do 1981. bio je prorektor Univerziteta u Sarajevu.

Od 1970. do 1990. bio je gostujući profesor na Tehnološkom fakultetu u Banjoj Luci te na Farma­ceutskom i Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član Redakcije Glasnika hemičara i tehnologa BiH i časopisa Pregled, predsjednik Društva hemičara i tehnologa BiH i predsjednik Vijeća općina grada Sarajeva.

Više od stotinu njegovih naučnih publikacija se odnosi na razvoj radiohemijskih metoda i njihovu primjenu u hemijskim i srodnim naučnim oblastima, kao što su medicina, veterina i druge. Nakon završetka specijalne škole za primjenu izotopa u Institutu Boris Kidrič u Beogradu, radio je na osnivanju radio-hemijske laboratorije i na razvoju predmeta radio-hemije, koja se do tada nije izu­čavala na Univerzitetu u Sarajevu. Radio-hemijska laboratorija Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu je proučavala radionuklide u gradskoj atmosferi.

Kroz svoje stručne radove pristupa nizu aktuelnih problema u oblastima hemije i hemijske teh­nologije i u oblasti fiziološke hemije (transport energije kroz živi svijet). Tako u nizu radova prati problem i sudbinu rezervi kiseonika u atmosferi. Značajni su njegovi doprinosi vezani za određi­vanje insulina obilježenim radioaktivnim jodom, što je značajno doprinijelo tačnom određivanju indikatora šećerne bolesti. Prijavio je nadležnom uredu patent za proizvodnju praškastog scintila­tora za masovno praćenje radiacionog hazarda i za otkrivanje uranske kontaminacije.

U saradnji s M. Deželićem, Z. Kneževićem i V. Miličevićem objavio je udžbenik iz hemije koji je doživio 11 izdanja. Ovi su udžbenici služili više godina u sistemu opšteg obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Knjigu monografskog karaktera pod nazivom Radioaktivnost u prirodi – uran i osiro­mašeni uran izdaje u koautorstvu sa S. E. Zovkom.

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.

Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine u Odjeljenje prirodnih i matematičkih nauka izabran je 1995, a za redovnog 2005. godine.

Preminuo je u Sarajevu 2006. godine.