
Zdravko Pujić rođen je 1932. godine u Bihaću. Državnu realnu gimnaziju završio je 1950. u Banjoj Luci. Godine 1956. završava studij hemije na Univerzitetu u Sarajevu i dobiva posao u Zavodu za industrijska istraživanja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Godine 1959. biran je za asistenta za biohemiju na Katedri za fiziologiju i u Centru za primjenu izotopa na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Ovo radno mjesto je uticalo na njegovo opredjeljenje za istraživačko polje primijenjene radiohemije, u fundamentalnim i aplikativnim hemijskim disciplinama.
Godine 1962. specijalizirao je postupke hromatografije na Farmaceutskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ova specijalizacija omogućila mu je da primjenjuje hromatografske metode u nizu radova koji kasnije slijede. Godine 1963. odbranio je doktorsku disertaciju iz hemijskih nauka na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, čija je tema bila vezana za dinamiku ugradnje radioaktivnog fosfora (P-32) u organske fosforne spojeve jetre sisara. Godine 1967. izabran je za docenta na Odsjeku za hemiju Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, a 1974. za vanrednog profesora na predmetima Biohemija i Metodika nastave hemije. Redovni profesor na istom fakultetu postao je 1978. godine. U periodu od 1977. do 1981. bio je prorektor Univerziteta u Sarajevu.
Od 1970. do 1990. bio je gostujući profesor na Tehnološkom fakultetu u Banjoj Luci te na Farmaceutskom i Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član Redakcije Glasnika hemičara i tehnologa BiH i časopisa Pregled, predsjednik Društva hemičara i tehnologa BiH i predsjednik Vijeća općina grada Sarajeva.
Više od stotinu njegovih naučnih publikacija se odnosi na razvoj radiohemijskih metoda i njihovu primjenu u hemijskim i srodnim naučnim oblastima, kao što su medicina, veterina i druge. Nakon završetka specijalne škole za primjenu izotopa u Institutu Boris Kidrič u Beogradu, radio je na osnivanju radio-hemijske laboratorije i na razvoju predmeta radio-hemije, koja se do tada nije izučavala na Univerzitetu u Sarajevu. Radio-hemijska laboratorija Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu je proučavala radionuklide u gradskoj atmosferi.
Kroz svoje stručne radove pristupa nizu aktuelnih problema u oblastima hemije i hemijske tehnologije i u oblasti fiziološke hemije (transport energije kroz živi svijet). Tako u nizu radova prati problem i sudbinu rezervi kiseonika u atmosferi. Značajni su njegovi doprinosi vezani za određivanje insulina obilježenim radioaktivnim jodom, što je značajno doprinijelo tačnom određivanju indikatora šećerne bolesti. Prijavio je nadležnom uredu patent za proizvodnju praškastog scintilatora za masovno praćenje radiacionog hazarda i za otkrivanje uranske kontaminacije.
U saradnji s M. Deželićem, Z. Kneževićem i V. Miličevićem objavio je udžbenik iz hemije koji je doživio 11 izdanja. Ovi su udžbenici služili više godina u sistemu opšteg obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Knjigu monografskog karaktera pod nazivom Radioaktivnost u prirodi – uran i osiromašeni uran izdaje u koautorstvu sa S. E. Zovkom.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.
Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine u Odjeljenje prirodnih i matematičkih nauka izabran je 1995, a za redovnog 2005. godine.
Preminuo je u Sarajevu 2006. godine.