
Pavao Stern rođen je 1913. godine u Varaždinu, Hrvatska. Osnovnu i srednju školu završio je u Varaždinu. Upisao se na Medicinski fakultet u Zagrebu 1931, a diplomirao 1937. godine. Farmakologijom se počeo baviti 1937. radeći u Tvornici lijekova u Zagrebu. Ubrzo odlazi na specijalizaciju, u Farmakološkom institutu Medicinskog fakulteta u Beču, a iza toga na Farmakološkom institutu u Amsterdamu. U Beču je zajedno s prof. Brückeom publicirao svoj prvi farmakološki rad i pokazao da adrenergičke niti za kardiju želuca zeca leže u vagusu. U Amsterdamu je izradio metodu poznatu u svijetu kao prvu za kvantitativno određivanje adrenokortikotropnog hormona. Vrativši se u Zagreb, osnovao je farmakološki laboratorij u tvornici Kaštel (sadašnja Pliva).
Njegovi prvi radovi bili su vezani za teme: izrada modela za ispitivanje inervacije kardije, ispitivanje antimalarika i ispitivanje adrenalinske inverzije. Brzo se orijentirao na istraživanje histamina i antihistaminika, pa je objavio da derivati piperidina djeluju kao antihistaminici. Spada među najpoznatije histaminologe i jedan je od dvojice otaca antihistaminika. U Čikagu je ispitivao inaktivaciju histamina.
Nakon rata biran je za asistenta na Farmakološkom institutu Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a 1946. godine za docenta. Istovremeno je od 1945. do 1948. predavao Farmakologiju na Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu. Habilitacionu raspravu O mehanizmu djelovanja histamina započeo je još u Tvornici lijekova Pliva. U tom radu ukazao je, u stvari, prvi na to da bi diaminooksidaza, ferment koji razara histamin, mogao biti receptor za histamin i na taj način jedan od prvih uveo u farmakološku literaturu pojam receptora. Za redovnog profesora novootvorenog Medicinskog fakulteta u Sarajevu izabran je 1947, a 1948. počeo je s osnivanjem Farmakološkog instituta.
Publicirao je 550 originalnih radova iz više područja. Sva je ta područja povezivao s endogenim aktivnim supstancama i procesima hemijske neurotransmisije. Rastumačio je i djelovanje oxotremorina, dokazavši da on aktivira holinacetilazu. Supstanca P je bila njegova preokupacija, te je vezano za nju publicirao oko 35 radova. Isto tako, značajnu oblast njegovog rada predstavlja ispitivanje raznih toksina, kao botulinustoksina, latrodektustoksina, mikotoksina i ostalih otrova neuromišićne transmisije.
Organizovao je tri međunarodna simpozija u Sarajevu. Učestvovao je na brojnim međunarodnim kongresima i simpozijima. Ispitivao je i farmakologiju upale, reume, kardiovaskularnog sistema i hemoterapiju tumora. Posebno treba naglasiti da se često bavio farmakološkom tehnikom. Tako je njegova metoda kardioventrikule izvrstan farmakološki model za ispitivanje beta-blokera i spazmolitika.
Dobitnik je Dvadesetsedmojulske nagrade BiH (1960), a iste godine dobio je i nagradu od KOMNIS-a za uspješno istraživanje terapije trovanja bojnim otrovima.
Bio je dopisni član Njujorške akademije nauka, Njemačkog alergološkog društva, Royal Society of Medicine. Bio je član i predsjednik za Jugoslaviju IBRO-a, član Academia Medica Lombarda, Međunarodnog psihofarmakološkog udruženja, Njemačkog farmakološkog društva.
Za redovnog člana Naučnog društva Bosne i Hercegovine u Odjeljenje medicinskih nauka izabran je 1952. godine. Od osnivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1966. godine, nastavlja biti njen redovni član.
Preminuo je u Zagrebu 1976. godine.