
Nikola Kovač rođen je 1936. godine u Pločicama kraj Dubrovnika. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao je francuski jezik i književnost, da bi od 1961, kada je izabran za asistenta na predmetu Francuska književnost, na istom Fakultetu prošao sva zvanja do redovnog profesora. Bio je lektor srpsko-hrvatskog jezika na Institutu za istočne jezike u Parizu između 1975. i 1977. godine, te gostujući profesor na Univerzitetu Pariz VIII 2000. i na Ecole Normale Supérieure u Parizu 2001. godine.
Književnohistorijski i esejistički opus Nikole Kovača, usmjeren prvenstveno na francusku literaturu, odaje pronicljivog naučnika i suptilnog mislioca, što je jasno vidljivo već iz samog izbora teme doktorske disertacije (Alijenacija u djelu Alberta Camusa), obranjene 1969. i njenog konačnog uobličenja u knjizi pod naslovom Sukob bića i ideala, objavljenoj 1975. Ova preokupiranost aktivnim odnosom stvaralaca prema izazovima svijeta, njegove historije, pa i politike, do svog punog izražaja dolazi u knjizi književnih eseja karakterističnog naslova Upitna misao (1980). Započinjući knjigu esejom o Montaigneevim Esejima i uključivši najznačajnije francuske pjesnike i pisce druge polovine pretprošlog i prve polovine prošlog stoljeća, autor je zaključuje najobimnijom i najprodubljenijom studijom o djelu Ive Andrića. O osobenom pristupu romanu, u kojem se roman nastoji sagledati kao stjecište čovjekovih historijskih i egzistencijalnih iskustava, svjedoče knjige Roman, istorija, politika (1988) i Prostori romana (1991).
Navedene knjige, posebno Prostori romana, koja je posvećena isključivo piscima i djelima našeg jezičkog izraza, kao i Skice i portreti (1990) o savremenim pripovjedačima, pjesnicima i kritičarima u Bosni i Hercegovini, otkrivaju i njegov interes i poznavanje domaće književnosti. Posebnu pažnju, uz Andrićevo, posvetio je i djelu Ćamila Sijarića, o kojem je objavio i knjigu Ćamil Sijarić kao pripovjedač (1983).
Cjelokupan njegov književnohistorijski esejistički i kritički opus svjedoči o njegovoj upućenosti u teorijsku problematiku pristupa književnosti, da bi se svojim prilozima o strukturalnoj i sociološkoj metodi proučavanja književnosti u zborniku Moderna tumačenja književnosti (1981) dokazao i kao kompetentan književni teoretičar. Istovremeno pak prilozima o francuskim piscima 19. i 20. stoljeća u knjizi Francuska književnost III (1981-1982) u okviru kapitalnog projekta sarajevske Svjetlosti i beogradskog Nolita Edicija strane književnosti, pokazao je smisao za monografsku obradu i književnohistorijsku sintezu. Preveo je s francuskog djela značajnih pisaca. Pored književnosti, Kovačeva stalna preokupacija je i likovna umjetnost. Zanimljivo je da je i njegova prva objavljena knjiga posvećena slikarstvu. Riječ je o zbirci eseja Slika predmeta i predmet slike (1973) o modernom slikarstvu u Bosni i Hercegovini, za koju je 1974. dobio Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva.
Svojevrstan intelektualni angažman imanentan je u Kovačevom odnosu prema književnosti, ali će on izravno biti izražen tokom proteklog rata u knjizi napisanoj na francuskom Bosnie – Le Prix de la Paix (Bosna – cijena mira) 1995, u čijem je uvodu dao sintetički prikaz kulturne historije Bosne i Hercegovine i njene geopolitičke situacije, da bi posebno problematizirao odnos međunarodne zajednice prema krizi na Balkanu, kao i u eseju o iskušenjima i otporu opsjednutog grada u, također, na francuskom objavljenom zborniku Sarajevo – Le Miroir brisé (Sarajevo – razbijeno ogledalo), 1994. godine.
Pored već spomenute Šestoaprilske nagrade on je za svoje djelo dobio i brojne druge nagrade i priznanja.
Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine u Odjeljenje za književnost i lingvistiku izabran je 2002. godine.
Preminuo je u Sarajevu 2007. godine.