Nedo Zec (1889-1971)

Nedo Zec rođen je 1899. godine u Mostaru, a medicinu je završio u Beču. Još kao student radio je na Neuropsihijatrijskoj klinici kod prof. Wangerjaurega. Iz političkih razloga nije mogao nastaviti usavršavanje u svojoj struci u zemlji, nego je osam godina premještan kao sreski ljekar po najzabačenijim srezovima Makedonije i Bosne. Završio je specijalizaciju iz neuropsihijatrije na Klinici u Beogradu.

Od 1940. do 1945. radi na neuropsihijatrijskom odjeljenju Opšte državne bolnice u Sarajevu, s prekidom 1942–1943, kada je lišen slobode i odveden u logor Jasenovac. Godine 1945. postavljen je za prvog ministra narodnog zdravlja NRBiH, a to mjesto preuzeo je kao već iskusni predstavnik zdravstvene službe.

U toku 1945. godine, Ministarstvo narodnog zdravlja NRBiH pokrenulo je veliku akciju za suzbijanje pjegavog tifusa, koja je potpuno uspjela. Od velikog značaja su bile i zemaljske zdravstvene ekipe koje su s velikim brojem stručnjaka iz drugih republika prokrstarile gotovo cijelu BiH, sa ciljem da se ustanovi zdravstveno stanje stanovništva poslije rata i da mu se pruži liječnička specijalistička pomoć na terenu. Osnivač je Instituta za dermatovenerologiju, puerikulturu, Instituta za tuberkulozu i Instituta za zdravstveno prosvjećivanje. Tada su otvorene i dvije škole: Srednja medicinska i Srednja zubarska i zubotehničarska škola u Sarajevu. Njegovom inicijativom i ličnim zalaganjem osnovane su i dvije bolnice za duševne bolesti: u Jagomiru i na Sokocu. Najzad, 16. novembra 1946, kao ministar narodnog zdravlja zvanično je otvorio i Medicinski fakultet u Sarajevu.

Početkom 1947. imenovan je za redovnog profesora Medicinskog fakulteta u Sarajevu i postavljen za šefa Katedre za neuropsihijatriju i Klinike za nervne i duševne bolesti. Objavio je oko 80 naučnih i stručnih radova, publikovanih u domaćim i stranim časopisima.

Još rano se počeo baviti problemom šizofrenije i prvi je u tadašnjoj Jugoslaviji uveo tada modernu terapiju ove bolesti kardijazolskim šokovima. Detaljno je obradio problem neuroleutičnih oboljenja kod endemičnog sifilisa u Bosni, dao originalna tumačenja i iznio nove naučne postavke o abortivnoj prirodi tih oboljenja. Pored neuroleusa, intenzivno se bavio problemom miopatija i poremećaja funkcija mišića, o čemu je objavio niz radova u našim i stranim časopisima. Od opšteg značaja je i njegova metoda liječenja ulkusne bolesti inzulinskim šokovima, koja je dala dobre rezultate. Naročito interesovanje pokazivao je za psihologiju djece, a značajna je i njegova koncepcija o pseudošizofreniji.

Navodimo samo neke radove iz opširne bibliografije: O psihologiji djetinjstva i problemima vaspitanja, Neuropsychiatrie Affections and Endemie Syphilis in BiH, Insulinska terapija ulkusne bolesti, Neurosen in der Eisenhütte Zenica, Das pseudoschizophrenie Syndrom, Biogeni amini u eksperimentalnoj i kliničkoj miotoniji (s P. Sternom); Health Protection in Adolescence, Strokes and the Weather.

Za svoj plodonosan rad nekoliko je puta odlikovan, a dobitnik je i Dvadesetsedmojulske nagrade BiH i niza drugih priznanja.

Za redovnog člana Naučnog društva Bosne i Hercegovine u Odjeljenje medicinskih nauka izabran je 1952. godine. Od osnivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 1966. godine, nastavlja biti njen redovni član.

Preminuo je u Sarajevu 1971. godine.