
Manojlo Maravić rođen je 1919. godine u Drežnici, Ogulin, gdje je pohađao osnovnu školu. Gimnaziju je završio 1938. u Karlovcu i iste godine se upisao na studij matematike na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Izbijanjem rata, vraća se u Drežnicu i uključuje u NOB, u kojoj učestvuje do oslobođenja 1945. godine. Nosilac je Partizanske spomenice 1941.
Po završetku studija (1947) postaje prvi asistenat na Odsjeku za matematiku Prirodno-matematičkog fakulteta i saradnik Matematičkog instituta SANU u Beogradu. Karijeru univerzitetskog nastavnika započinje u Sarajevu, izborom za docenta na Tehničkom fakultetu (1953). Kao prvi matematičar s Univerziteta u Sarajevu, 1956. je stekao doktorat matematičkih nauka, 1961. je izabran za vanrednog, a 1967. godine za redovnog profesora Građevinskog fakulteta u Sarajevu.
Dvije školske godine proveo je kao profesor matematike na Univerzitetu u Khartoumu (Sudan), a zatim dvije, na poziv poznatog američkog matematičara Daniela Watermana, boravio kao gostujući profesor, na Wayne State University u Detroitu (SAD).
Integracijom nastave matematike na Univerzitetu u Sarajevu desetak godina je radio na Prirodno-matematičkom fakultetu, ali se dezintegracijom, po vlastitoj želji, vratio na Građevinski fakultet, na kojem ostaje do penzionisanja (1979).
Njegova naučna djelatnost odvijala se u dvije važne oblasti matematičke analize: teoriji sumabilnosti i Fourierovoj analizi. Objavio je preko 40 naučnih radova u uglednim domaćim i stranim naučnim časopisima i jednu monografiju publikovanu u ediciji Djela ANUBiH-a.
Činjenica da je studij završio u Beogradu i univerzitetsku karijeru započeo kao asistent Jovana Karamate – jednog od najznačajnijih predstavnika Beogradske škole analize Mihajla Petrovića Alasa svrstala ga je među sljedbenike te škole. Zanimljiva i ozbiljna naučna problematika, a i sama njegova ličnost, doprinijeli su da se oko njega okupi grupa učenika – njegovih doktoranata, koja je, u njemačkom referativnom žurnalu Zentralblatt für Mathematik, nazvana učenicima Sarajevske škole analize Manojla Maravića.
Njegovi naučni radovi su vrlo pozitivno prikazani u najznačajnijim svjetskim referativnim časopisima: Mathematical Reviews, USA; Referativnii Zhurnal Matematika, AN SSSR i Zentralblatt für Mathematik, Njemačka, a i citirani, kako u radovima drugih matematičara tako i u monografijama: K. Zeller – W. Beckmann, Theorie der Limitierungsverfahren (Springer-Verlag, 1970), Itogi nauki i tehniki AN SSSR (Moskva, 1974).
Afirmisan i cijenjen kao naučnik, pozivan je da drži predavanja o svojim rezultatima na brojnim odsjecima matematike i matematičkim institutima akademija nauka u svijetu, od kojih su najznačajniji, engleski: University of London, University College London, Woolwich Polytechnic, London, odnosno američki: Syracuse University, New-York; Wayne State University, Detroit, University of South Florida, Tampa, University of California (UCLA), Los Angeles, itd.
Spada među najznačajnije matematičare poslijeratne plejade matematičara Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Pored bavljenja naukom bio je angažovan i na drugim poslovima: sekretar Odjeljenja tehničkih nauka, član Predsjedništva ANUBiH-a, glavni urednik naučnih časopisa ANUBiH-a: Radovi Odjeljenja tehničkih nauka i Radovi matematički, predsjednik Društva MFiABiH, itd.
Dobitnik je najznačajnijih republičkih nagrada za nauku: Veselin Masleša, Dvadesetsedmojulske nagrade BiH i ZAVNOBiH-a, kao i brojnih povelja i plaketa.
Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine u Odjeljenje privredno-tehničkih (kasnije Odjeljenje tehničkih nauka) nauka izabran je 1967, a za redovnog 1975. godine.
Preminuo je u Beogradu 2000. godine.