
Josip Ježić rođen je 1899. godine u Novom Vinodolu. Osnovnu školu završio je u Novom Vinodolu, realnu gimnaziju u Senju. Jedan period studirao je na Eksportnoj akademiji u Beču, a diplomirao je na Veterinarskom fakultetu u Beču. Doktorat nauka branio je u Zagrebu 1925.
Poslije doktorata u Zagrebu, nastavio je specijalizaciju u mikrobiologiji i imunologiji u Institutu za tropske bolesti u Skoplju i higijenskim zavodima u Beogradu, Novom Sadu i Zagrebu. Izabran je 1930. za docenta, a potom za profesora spomenute specijalnosti u Zagrebu. Radio je na osnivanju Veterinarske eksperimentalne stanice Ministarstva poljoprivrede u Zagrebu, ali ubrzo napušta Univerzitet u Zagrebu, prelazi u Beograd i uključuje se u proizvodnju i distribuciju bioloških, hemijsko-farmaceutskih proizvoda i koncentrata ishrane.
Sarađivao je s NOP-om od 1942. (snabdijevanje nekih bolnica na oslobođenoj teritoriji solju, lijekovima i drugim materijalom). Godine 1944. radi na osnivanju laboratorije na Kordunu, a zatim je upućen u Italiju na razgovore sa zapadnim saveznicima u vezi s pitanjem boljeg snabdijevanja lijekovima. Na oslobođenoj istočnoj teritoriji radi na organizaciji kombinata proizvodnje, uvoza, izvoza i distribucije bioloških, hemijsko-farmaceutskih proizvoda, koncentrata ishrane i drugih potreba poljoprivrede. Godine 1950. prelazi na novoosnovani Veterinarski fakultet u Sarajevu.
Težište njegovog istraživačkog rada je neposredno vezano za unapređenje stočarske proizvodnje usporedno s higijenom ishrane. Posebno se posvetio izradi bioloških i hemijsko-farmaceutskih preparata, organizaciji prometa, proizvodnje, uvoza, izvoza i distribucije u saradnji s naprednim stručnjacima poljoprivrede. U naučnom sektoru tih poslova izrađivao je originalne vakcine protiv ovčjih boginja, dvije vakcine protiv antraksa, modificirao vakcinu protiv bjesnoće i uveo vakcinaciju protiv slinavke i šapa. Izrađivao je sredstva za masovnu profilaksu invazionih bolesti, u prvom redu protiv metiljavosti ovaca, a poslije i protiv metiljavosti goveda.
Objavio je preko 250 saopćenja. U 15 radova obrađuje patologiju, u oko 5O pojedine probleme imunoprofilakse i masovne terapije invazionih bolesti, općoj higijeni posvetio je oko 20 radova, komparativnoj patologiji i fundamentalnim istraživanjima oko 75 radova. Razumljivo je da je svojim urođenim istraživačkim instinktom uočio niz oboljenja prisutnih u patologiji životinja (hematurija vezikalis, zajuživanje) i ljudi (endemska struma, endemska nefropatija), kao i ona zajednička ljudima i životinjama (malignomi) i posvetio im dobar dio svoje radne energije. Njegov pristup nizu tih oboljenja bio je originalan, često ih je dovodio u vezu odnosa između tla i bića koji žive na tom tlu. Veoma uspješno je identificirao veze i odnose između živih bića i okoline, stvarao smjele hipoteze o odnosu mikroerozije i nastanka nekih oboljenja ljudi i životinja. Naučni interes je posvećivao i nekim problemima ishrane ljudi, kao naprimjer korištenje algi u ishrani. Bio je prvi glavni i odgovorni urednik časopisa Veterinaria, pokrenutog 1951. godine.
Dobitnik je brojnih nagrada i odlikovanja.
Bio je član The New York Academy of Sciences.
Za redovnog člana Naučnog društva Bosne i Hercegovine u Odjeljenje medicinskih nauka izabran je 1957. godine, a redovni je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine od njenog osnivanja 1966. godine.
Preminuo je u Sarajevu 1981. godine.