
Henrik Barić rođen je 1888. godine u Dubrovniku. Od 1906. godine započeo je u Gracu i Beču studije iz opšte lingvistike i uporedne gramatike iz romanistike i slavistike. Univerzitetske studije završio je 1912. godine u Beču s doktorskom disertacijom Istorija postanka italijanskog umetničkog epa. Već 1920. izabran je za docenta, 1923. za vanrednog i 1930. za redovnog profesora Univerzite ta u Beogradu, a poslije Drugog svjetskog rata i za redovnog profesora novoosnovanog Univerziteta u Sarajevu.
Još 1910. godine pisao je eseje iz oblasti književne i kulturne historije, i ta oblast ostat će stalno u Barićevoj interesnoj sferi, što pokazuju i brojni objavljeni ogledi i rasprave s tematikom iz te obla sti. Prve rasprave iz lingvistike: Prilozi istoriji slovenskih jezika i Albansko-rumunske studije) već su ga predstavile kao budućeg balkanologa i albanologa. Nekoliko decenija on će biti jedan od naših najpoznatijih profesora opšte i uporedne lingvistike, a između dva rata, Henrik Barić je s Aleksandrom Belićem, Stjepanom Kuljbakinom i Milanom Budimirom, činio grupu naših emi nentnih lingvista, koji su zauzeli trajno mjesto i u svjetskoj nauci o jeziku. Godine 1924. osnovao je u Beogradu Seminar za albanologiju, zatim na međunarodnom nivou zapaženi časopis Arhiv za albansku starinu, jezik i etnologiju, te Biblioteku Arhiva i Lingvističku biblioteku. Organizovao je osnivanje i bio direktor Balkanološkog instituta (novog) pri Naučnom društvu Bosne i Hercegovi ne u Sarajevu, a pokrenuo je i uredio dvije knjige Godišnjaka Balkanološkog instituta u Sarajevu.
Njegov naučni opus iznosi preko dvije stotine bibliografskih jedinica. Lingvistički interes bio mu je stalno upravljen prema problemima albanskog i rumunskog jezika, a s tim u vezi i prema problemi ma ilirskog, tračkog i staromakedonskogjezika. Stvaralački opus može se podijeliti u dvije osnovne grupe radova: rasprave o pitanju individualizacije indoevropskih jezika, posebno o pitanju refleksa indoevropskih guturala, i rasprave o međujezičkim odnosima izumrlih i savremenih balkanskih jezika, gdje centralno mjesto zauzima albanski jezik. Obje grupe radova su ipak usko povezane, jer on i kad obrađuje prajezičke opšte probleme, uvijek prati i njihovo značenje za probleme balkan skih jezika, posebno albanskog jezika i obrnuto. To pokazuju, uostalom, i njegove najznačajnije rasprave i radovi.
Za člana Naučnog društva Bosne i Hercegovine izabran je 1955. godine ispred Odjeljenja istorijsko-filoloških nauka.
Preminuo je u Beogradu 1957. godine.