Džemal Rezaković (1920-2004)

Džemal Rezaković rođen je 1920. godine u Fojnici. Gimnaziju je završio u Sarajevu. Studij medicine započeo je 1941. u Beogradu koji je prekinuo uslijed rata. Godine 1945. nastavlja studij u Pragu i redovno polaže sve ispite do Rezolucije Informbiroa. Nakon toga, 1948. nastavlja studije u Zagrebu, gdje je 1951. i diplomirao.

Po završetku studija radi u Sarajevu. Specijalistički ispit iz interne medicine položio je 1957. godine u Zagrebu. Skoro cijeli radni vijek proveo je na Internoj klinici u Sarajevu.

Njegova univerzitetska karijera počinje na Medicinskom fakultetu u Sarajevu izborom u asistentsko zvanje 1955. i nastavlja se izborom za docenta 1962, vanrednog profesora 1968. i redovnog profesora 1975. Za profesora emeritusa na Medicinskom fakultetu u Sarajevu izabran je 1990. Bio je dugogodišnji direktor Klinike za hematologiju i u više navrata šef Katedre za internu medicinu Medicinskog fakulteta u Sarajevu.

Punu afirmaciju kao stručnjak i naučnik doživljava u domenu hematologije. U Francuskoj, u Monpellieru na Institutu za hematologiju stiče fundamentalno obrazovanje iz hematologije kod profesora Calla. Poslije toga usavršava se u Parizu kod jednog od osnivača moderne hematologije u svijetu. Znanje iz ove oblasti proširuje na Institut za gerontologiju kod profesorice Aslan gdje se naročita pažnja posvećivala bolestima krvi kod starijih osoba. Informacije i praktične vještine dobiva i u Tel Avivu, Moskvi i Bukureštu. Kao rezultat studioznog rada u navedenim centrima objavljuje originalne postavke o anemiji kod osoba zaraženih Ascaris lumbricoidesom i nastanku pojedinih refrakternih anemija u staračkoj dobi. Kasniji naučni i stručni opus odlikuje ga karakteristikama vrsnog kliničara. Njegova praktična zapažanja na pacijentima dovela su do korekcije ranije važećih teoretskih stavova, a u svakodnevnoj praksi koristio je savremena teoretska znanja iz hematologije.

Objavio je 93 rada i bio koautor i redaktor dvije monografije Trombodinamoelastografija i Trombofilija i tromboembolijska bolest. U svom radu bavio se, uglavnom, problematikom iz hematologije i hemostazeologije. Naročito se mogu istaknuti tri grupe radova u kojima je izučavao naučne probleme. Prvo od tih područja je izučavanje određenih kliničkih tipova anemije. Kliničkim posmatranjem i laboratorijskim istraživanjima kretanja metabolizma željeza kod osoba zaraženih ascaris lumbriocoides ustanovio je da paraziti za svoj metabolizam koriste domaćinovo željezo i na taj način izazivaju feriprivno stanje i anemiju kod nosilaca parazita. Izučavajući metabolizam željeza kod osoba treće starosne dobi ustanovio je da se kod određenih osoba razvija feriprivna anemija zbog nedostatka transferina kao glavnog transportera željeza na relaciji crijevna sluznica – koštana srž. Tako se razvije anemija koja je refrakterna na terapiju. Opis oba ova tipa anemije je potpuno originalan i doprinos je medicinskoj nauci. Objavio je oko 100 radova u časopisima i kongresnim zbornicima.

Dobitnik je Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva za naučna dostignuća u izučavanju hematologije; Nagrade ZAVNOBiH-a; Medalje za hrabrost (ratno odlikovanje); Medalje zasluga za narod; Ordena rada sa zlatnim vijencem; Ordena rada sa crvenom zastavom te više plaketa, diploma i priznanja.

U prvom sazivu Savezne skupštine SFRJ 1965. biran je za saveznog poslanika Zdravstveno-socijalnog vijeća.

Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine u Odjeljenje medicinskih nauka izabran je 1978, a za redovnog 1987. godine.

Preminuo je u Sarajevu 2004. godine.