
Blagoje Kovačević rođen je 1900. godine u Grahovu, u bivšem nikšićkom srezu u Crnoj Gori. Gimnaziju je pohađao u Cetinju i Beogradu, gdje je i maturirao 1920. godine. Upisao se na Medicinski fakultet u Beču 1926. godine. Službovao je u raznim mjestima i specijalizirao se za hirurga, u prvom redu za grudnu hirurgiju. Došao je u Državnu bolnicu u Sarajevu u kojoj, prije početka II svjetskog rata, postaje šef Hirurškog odjeljenja. U toku narodnooslobodilačke borbe odlazi u partizane i postaje upravnik bolnice V korpusa u Jajcu.
Kada je došao u oslobođeno Sarajevo, imenovan je za šefa Hirurškog odjeljenja i upravnika Državne bolnice, a poslije osnivanja Medicinskog fakulteta, kao njegov matičar, izabran je među prvim za redovnog profesora. Bio je dekan i prodekan Medicinskog fakulteta, dugogodišnji predsjednik Ljekarskog društva Bosne i Hercegovine, urednik Medicinskog arhiva Društva ljekara Bosne i Hercegovine, prvi profesor hirurgije na Medicinskom fakultetu u Sarajevu.
Objavio je brojne stručne i naučne radove iz područja hirurgije. Već 1931. objavio je prvi stručni rad, a ukupan broj njegovih stručnih radova iznosi oko 40 bibliografskih jedinica. Njegovu stručnu djelatnost karakteriše ispitivanje i uvođenje raznih preparata u hiruršku dijagnostiku i terapiju, a naročito uvođenje savremenih metoda u operaciju. Pažnju je pobudila njegova pinceta za šivanje rane, koja je patentirana 1930. godine.
Problem pneumolize, terapije akutnog hematogenog osteomielita, naročito kod djece, značaj talasoterapije u liječenju osteomielita, nespecifični osteomielit, ehinokokus pluća, operacija jednjaka – to su problemi kojima se bavio u svojoj bogatoj praksi i kojima je prišao kao istraživač i naučnik. U ovoj oblasti dao je svoj naučni doprinos koji je priznat i u svijetu. Svoje uspjehe i poglede na rješavanje spomenutih problema iznio je ne samo na brojnim kongresima u našoj zemlji već i u inostranstvu. Rezultate svojih istraživanja saopštio je na kongresima hirurga u Sovjetskom Savezu, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Bugarskoj, Turskoj i Austriji. Vrijedno je istaći njegova nastojanja i uspjehe u usavršavanju torakalne hirurgije i hirurgije šake.
Treba istaknuti njegovo veliko zalaganje oko organizacije i rada Crvenog krsta ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u cijeloj Jugoslaviji. Odmah poslije oslobođenja zemlje izabran je za predsjednika Crvenog krsta Bosne i Hercegovine i na tom položaju ostao je do svoje smrti.
Njegova organizatorska sposobnost bila je neiscrpna. Istaknuo se uspjehom oko organizovanja Republičkog zavoda za transfuziju krvi u Sarajevu, koji se razvijao u vrlo značajnu medicinsku ustanovu, kao i depandanasa Hirurške klinike Medicinskog fakulteta u Sarajevu i Stocu i za dječiju tuberkulozu u Cavtatu.
Organizaciji naučnog rada u Bosni i Hercegovini posvetio je naročito veliku pažnju. Kao dugogodišnji predsjednik Republičke komisije za naučni rad, okupljao je naučne radnike, brinuo se za materijalna sredstva i postavljao prve organizatorske temelje za što uspješniji naučni rad.
Za redovnog člana Naučnog društva Bosne i Hercegovine u Odjeljenje medicinskih nauka izabran je 1952. godine.
Preminuo je u Sarajevu 1959. godine.