32. sjednica Odbora za pravne nauke Odjeljenja društvenih nauka Akadmije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine održana je u prostorijama Akademije 11. novembra 2025. godine. Uvodno izlaganje na temu „Digitalni suverenitet kao oslonac državnosti u eri klimatskog nestajanja teritorija“ održao je član Odbora i vanredni profesor i dekan Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici dr Enis Omerović.
Svoje izlaganju prof. Omerović je započeo konstatacijom da klimatske promjene i digitalna transformacija svijeta zajedno mijenjaju temeljne postavke međunarodnog prava. Porast nivoa mora i ekstremni vremenski obrasci prijete nestankom teritorija pojedinih država, dok digitalna tehnologija nudi mogućnost očuvanja njihovog identiteta u virtuelnom prostoru. Treba istražiti, podsjetio je prof. Omerović, može li digitalni suverenitet – suverenitet nad digitalnim prostorom, podacima i informacijskim tokovima – postati nova osnovnost državnosti u uslovima kada fizička teritorija nestaje ili postaje nenaseljiva.
Upozorio je da su prema Konvenciji iz Montevidea iz 1933. godine elementi državnosti: određeni teritorij, stalno stanovništvo, organizirana, suverena vlast i sposobnost stupanja u međunarodne odnose. Klimatske promjene direktno ugrožavaju prvi element, teritorij, a posljedično i sve ostale. U trenutku kada fizički prostor nestaje, postavlja se pitanje da li se „teritorijalni” kriterij može reinterpretirati kao funkcionalni: može li se kontinuitet države održati kroz digitalne registre, virtuelne granice i servere koji čuvaju njene javne funkcije? S tim u vezi, analizirao se koncept “digitalnih država” i cloud statehooda koji se već razvijaju u praksi (primjer Tuvalua i drugih pacifičkih država).
Tradicionalno, digitalni suverenitet, pojasnio je prof. Omerović, znači sposobnost države da kontroliše i štiti vlastite digitalne resurse i infrastrukturu. Međutim, u ovom kontekstu, pojam poprima šire značenje – on postaje nosilac kontinuiteta državnosti u doba kada se fizički prostor gubi. Ako država može digitalno sačuvati registre, arhive, javne servise, izbore i komunikaciju s međunarodnim organizacijama, može li to predstavljati novu osnovu suvereniteta? Ovdje se postavlja i pitanje ko bi imao međunarodnu obavezu zaštite takvog „digitalnog teritorija” – države domaćina servera, međunarodne organizacije ili privatna ili strana institucija?
Napomenuo je da je u realnosti digitalne infrastrukture, vlasništvo nad „cloud“ serverima i platformama koncentrirano u rukama malog broja multinacionalnih kompanija, poput Googlea, Microsofta, Amazona ili Oracla. Ako bi takve korporacije pružale uslugu „cloud statehooda“, čuvajući i hostujući digitalnu egzistenciju jedne države, to bi nužno otvorilo pitanje ko je stvarni nosilac suvereniteta? Država koja egzistira na serveru ili kompanija koja upravlja serverom? U tom smislu, postavlja se i dilema da li bi digitalna država postala klijent privatne tehnološke sile, čiji bi kontinuitet zavisio od komercijalnih ugovora, tehničkih uvjeta ili geopolitičkih pritisaka. Ovaj odnos ukazuje na opasnost od tehnološkog neokolonijalizma, u kojem se suverenitet više ne oduzima oružanom silom, već kontrolom nad digitalnom infrastrukturom.
U nastavku prof. Omerović je problematizirao pitanje mogućnosti pravnog priznanja država koje su izgubile teritorij, ali zadržavaju narod, organizovanu vlast i funkcionalne institucije putem digitalnih tehnologija. Iako Konvencija iz Montevidea ne predviđa takav scenarij, načelo kontinuiteta državnosti u međunarodnom pravu može poslužiti kao osnova da digitalna država zadrži subjektivitet, članstvo u međunarodnim organizacijama i sposobnost zaključivanja ugovora. Ovaj koncept izaziva tradicionalno shvatanje suvereniteta, jer uvodi mogućnost post-teritorijalnog subjektiviteta, države bez fizičkog prostora, ali s punim međunarodnopravnim kapacitetom i osobnošću.
Naznačeno je, pored toga, da klimatske promjene, osim nestanka teritorija, proizvode i milione interno raseljenih lica unutar vlastitih država, kao i sve veći broj osoba koje prelaze granice u potrazi za sigurnošću, vodom i održivim uslovima života. Međutim, njihov status nije regulisan međunarodnim pravom. Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. i Njujorški protokol iz 1967. godine ne prepoznaju klimatske razloge kao osnov za izbjeglički status. S druge strane, konvencija Afričke unije iz 1969. (OAU Convention Governing the Specific Aspects of Refugee Problems in Africa) u članu 1. šire tumači razloge raseljavanja, dotičući se i „događaja koji ozbiljno narušavaju javni poredak”, što se danas može tumačiti i kao ekološki uzrok. Regionalne inicijative, poput Kampalske konvencije Afričke unije iz 2009. godine, indirektno priznaju ekološku migraciju, dok međunarodni instrumenti poput Globalnog kompakta za migracije iz 2018. ili Pariškog sporazuma iz 2015. godine pokušavaju posredno adresirati ovaj izazov.
Ipak, pojasnio je prof. Omerović, danas ne postoji međunarodni ugovor koji bi eksplicitno priznao i zaštitio klimatske izbjeglice (climate refugees) koje ostaju pravno nevidljive. Zbog toga se javlja potreba za razvojem posebnih međunarodnih pravila ili proširenjem definicije izbjeglica, kako bi se osigurala pravna zaštita osoba raseljenih usljed klimatskih promjena.
Ovaj pravni vakuum, smatra prof. Omerović, naglašava odgovornost država koje doprinose klimatskim promjenama. Ako svojim djelovanjem direktno uzrokuju gubitak teritorija drugih država, one snose barem djelimičnu međunarodnopravnu odgovornost, bilo u okviru reparacija, humanitarne pomoći ili omogućavanja digitalnog očuvanja državnosti pogođenih zemalja.
Koncept digitalnog suvereniteta, upozorava prof. Omerović, otvara niz složenih pitanja: može li se suverenitet „virtualizirati” bez gubitka njegove pravne suštine? Hoće li digitalne države imati istu legitimnost i kapacitet odlučivanja kao teritorijalne? I da li digitalni suverenitet može postati privilegija tehnološki naprednih društava, dok siromašnije zemlje ostaju bez pristupa digitalnim resursima?
Ove dileme, kritički se nadalje osvrnuo prof. Omerović, isprepliću se s novim razvojem međunarodnog prava – priznanjem prava na čist, zdrav i održiv okoliš kao ljudskog prava od strane Ujedinjenih nacija. Prvo je to učinilo Vijeće za ljudska prava 2021., a nakon toga i Generalna skupština UN 2022. godine. Evropski sud za ljudska prava je kroz svoju praksu već postavio temelje indirektne zaštite okoliša, povezujući ga s pravima zajamčenim Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda – pravom na život, privatnost, dom i pristup informacijama. Od slučaja López Ostra protiv Španije Evropski sud je prihvatio da ozbiljno ugrožavanje okoliša može predstavljati povredu ljudskih prava. Time je evropska praksa doprinijela globalnom procesu u kojem zaštita okoliša prerasta u međunarodno ljudsko pravo koje obavezuje sve države. Ova transformacija, kako navodi savremena literatura, vodi ka shvatanju da zaštita ljudskih prava i okoliša ima karakter erga omnes obaveze – svih država prema cijelom čovječanstvu.
U tom kontekstu, kao jedno od intrigantnijih pitanja, smatra prof. Omerović, jeste da ako se pravo na zdrav i održiv okoliš posmatra kao univerzalno ljudsko pravo, onda i obaveza država da omoguće njegovo ostvarenje – bilo u fizičkom ili digitalnom prostoru – ima univerzalni značaj. Digitalna infrastruktura postaje novo sredstvo ispunjenja ove obaveze, jer omogućava kontinuitet državnosti, identiteta i pristupa pravima, čak i kada fizički prostor nestaje. Na taj način, digitalni suverenitet se može razumjeti kao novi oblik zaštite prava na život, dostojanstvo i okoliš u uslovima klimatskih promjena. Ovo pravo čini most između ekološke pravde i suvereniteta: ako je pravo na okoliš ljudsko pravo, tada i očuvanje državnosti u digitalnom prostoru postaje oblik zaštite prava na postojanje.
Digitalni suverenitet, najavio je prof. Omerović, iako još uvijek teorijski koncept, otvara mogućnost redefinicije međunarodnog poretka u kojem država više nije isključivo vezana za fizičku teritoriju, već i za informacioni prostor kojim upravljaju međunarodni i privatni akteri. U tom kontekstu, digitalna država može postati hibridni entitet, istovremeno pravni subjekt i korisnik privatne infrastrukture. To dalje vodi do pitanja da li bi međunarodno pravo trebalo razviti mehanizme certificiranja i nadzora nad pružanjem cloud državnosti, kako bi se osigurala jednakost i spriječila zloupotreba.
Zaključno je istaknuto da u eri klimatskih promjena to može postati ključni instrument očuvanja identiteta, pravnog kontinuiteta i međunarodne prisutnosti malih i ranjivih država. Time se postavlja pitanje: da li međunarodno pravo 21. stoljeća može priznati digitalni suverenitet kao oslonac državnosti i može li on postati most između prava na okoliš, prava na opstanak i prava na suverenitet? Jednako tako, može li suverenitet opstati u digitalnom prostoru koji nije pod potpunom kontrolom države, već je dijelom privatiziran, globaliziran i umrežen? U tom smislu, digitalni suverenitet ne postaje samo tehničko, već i duboko etičko, pravno i geopolitičko pitanje, koje traži novu normativnu arhitekturu međunarodnog prava.
Prof. dr Meliha Povlakić, član Odbora, u potpunosti se složila sa stajalištem prof. Omerovića da bi međunarodni dokumenti, koji osiguravaju zaštitu izbjeglicama, morali prepoznati i kategoriju ekoloških izbjeglica i pružiti im adekvatnu zaštitu. U tom konteksu je navela podatak koji je upravo objavljen u medijima da je prema izvještaju UNHCR-a u posljednijh deset godina 250 miliona stanovnika ove planete bilo prisiljeno napustiti mjesto svog življenja.
Konkretno je pitanje da li je digitalni suverenitet u stanju nadomjestiti nedostatak teritorija koje bi određene, prije svega otočne zemlje, mogle izgubiti zbog narastujećeg nivoa mora? Ne dovodeći u pitanje digitalni suverenitet, kao mogući supstitut za izgubljeni teritorij, prof. Povlakić je u svojoj diskusiji izrazili jednu drugu bojazan, a to je da li je danas u globalnom i umreženom svijetu uopće moguće da bilo koja država, sa teritorijom ili ne, zadrži suverenitet?
Ukazala je i na dileme iz oblasti građanskog prava, gdje su u fokusu pitanja prava vlasništva na digitalnim dobrima, nasljeđivanja i izvršenje na digitalnoj imovini radi namirenja povjerilaca itd., pri čemu su navedene digitalne vrijednosti sadržane u algoritmima koje podržava određena tehnologija. Postoje i poteškoće reguliranja na nacionalnom nivou, jer su digitalna dobra „ubikvitetna“, odnosno sveprisutna u virtualnom svijetu, ali nepodobna da se lokaliziraju i podvrgnu pravnom režimu jedne zemlje, što traži reguliranje na globalnom nivou, koje nije u izgledu. S tim u vezi je ukazala da sve ove procese i u građanskom, ali i u međunarodnom javnom pravu određuju algoritmi, određene platforme i strukture, te da je ključno pitanje ko nudi takve strukture. Naime, u javnom diskursu je već uveliko prepoznato da kupovinom određenog softwarea, operativni suverenitet biva prepušten platformi koja je nužna za njegovo funkcioniranje, te je ključno pitanje ko stoji iza platforme, odnosno ko su njeni vlasnici.
U medijima (poglavito inostranim) je pitanje digitalnog suvereniteta (u kontekstu zaštite podataka) veoma aktuelno. U fokusu je često nabavka Palantir tehnologije. Ovaj sistem je, između ostalog, nabavio Pentagon, a u SR Njemačkoj se diskutira njegova nabavka kao platforme efikasne u borbi protiv terorizma itd. U tom kontekstu je prof. Povlakić postavila pitanje da li bilo koja država danas, u kontekstu činjenice da se koriste platforme iza kojih stoje određene korporacije i veliki kapital, može uopće zadržati svoj suverenitet?
Prof. dr Jasna Bakšić Muftić, član Odbora, istakla je da Novi Zeland osigura stipendije za školovanje studenata sa Tuvalua i podržava programe jačanja otpornosti klimatskim promjenama. Partnerstvo Tuvalua sa Novim Zelandom, u poređenju sa Australijom, osigurava manji stepen sigurnosti mobilnosti stanovništva sa Tuvalua u Novi Zeland. Migracije se ostvaruju na osnovu Pacifičke šeme migracije (Pacific migration schemes) i nema specijalnog statusa za stanovnike Tuvalua. Uz to, osvrnula se i na pitanja za dalja istraživanja: kako će se izmještanje stanovništva iz Tuvalua, sticanje drugog državljanstva, politička i ekonomska integracija u drugim državama, disperzija po mnogo široj teritoriji kakve su i Australija i Novi Zeland – odraziti na kulturni identitet i održivost osjećanja pripadnosti Tuvalu? Odnosno, da li je i kako moguća identifikacija stanovništva kao elementa državnosti, bez fizičke teritorije, stalno naseljenog stanovništva, političko-teritorijalne organizirane vlasti koja državu čini suverenom?
Imajući u vidu ozbiljnu egzistencijalnu ugroženost pacifičke države Tuvalu, kao posljedicu klimatskih promjena i podizanja nivoa mora koja prijeti i teritoriji i stanovništvu, kao elementima državnosti, uočljiva je razlika, zaključno je pojasnila prof. Bakšić Muftić, u odnosu na tretman stanovništva Tuvalua u dvije susjedne države. Australija, kao prva država, priznaje dostojanstveno useljavanje bazirano na posljedicama klimatskih promjena i ljudskim pravima dok Novi Zeland useljenike sa Tuvalua tretira kao ostale useljenike iz šire pacifičke regije, bez senzibilnosti za posljedice klimatskih promjena. Ovakav različit pristup može biti indikator ponašanja država u slučajevima primjene standarda Savjetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde u vezi sa klimatskim promjenama.
Prof. dr Alena Jurić, član Odbora, upozorila je da s obzirom na postojeću opću razinu svijesti u pogledu sposobnosti vladanja sobom u kontaktu s tehnologijom, ideja digitalnog suvereniteta djeluje prilično uznemirujuće. Naime, iskustvo ljudskog življenja ne bi smjelo biti „kolonizirano“ od strane digitalnog. Država je pozvana štititi integralni čovjekov život u njegovom prirodnom formatu, a ne samo u formatu podataka. Nesporno je, iznijela je svoje poglede prof. Jurić, da digitalni prostor treba služiti čovjeku, a ne korporativnim i tehnokratskim interesima, te da u tom smislu opreza nikada nije dosta. Ako pak uzmemo u obzir „formulu“ uzrok – posljedica – odgovornost, nameće se i pitanje potrebe svojevrsne teritorijalne reparacije od strane države – štetnika. Naime, država koja svojim postupcima izravno uzrokuje gubitak teritorija druge države, trebala bi za to odgovarati.
Jedno od mogućih rješenja, prepoznaje prof. Jurić, može se razmatrati u kontekstu sklapanja dugoročnog zakupa između države – štetnika i države – oštećenika. Tako bi država – štetnik mogla ugovorno ustupiti dijelove svoga teritorija državi – oštećeniku kroz sklapanje dugoročnog zakupa (npr. na 50 do 200 godina), uz mogućnost npr. revizije takvog ugovora svakih 10 godina. Teško se može očekivati da će država – štetnik na to pristati iz etičkih razloga, ali bi mogla pristati na to, rukovođena svojim osobnim interesima. Naime, država – štetnik bi mogla imati npr. reputacijski interes, odnosno interes za mirno rješavanje spora, izbjegavanje tužbe države – oštećenika, te bi tako, umjesto plaćanja npr. visoke odštete (utvrđene presudom), mogla sklopiti ugovor o dugoročnom zakupu sa državom – oštećenikom. Država – oštećenik bi, posebno je naglasila prof. Jurić, dobila svoju političku autonomiju na određenom dijelu teritorija države – štetnika, te bi, na taj način, obje strane mogle ostvariti svojevrsne benefite za svoje državljane.
predsjednik Odbora
akademik prof. dr Miodrag N. Simović