31. sjednica Odbora za pravne nauke Odjeljenja društvenih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine održana je 15. aprila 2025. godine u prostorijama Akademije. Uvodničar na temu „Zablude i nedoumice u vezi sa statusom državne imovine u BiH“ bila je dr Meliha Povlakić, član Odbora i redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Pitanje titulara državne imovine, kao i pitanje šta spada pod zabranu raspolaganja, jedno je od najaktuelnijih pravno-političkih pitanja u BiH. Naslov izlaganja koji glasi „Zablude i nedoumice u vezi sa statusom državne imovine u BiH“ odabran je iz razloga što se odgovori na ovo značajno pravno-političko pitanje u pravilu rukovode političkim argumentima. Jedna politička opcija se zalaže da sva imovina primarno pripada entitetima, a druga da sve pripada državi, a pravna argumentacija vodi zaključku da je istina negdje između ta dva oprečna i ekstremna politička stava.
U traganju za odgovorom prava, a ne politike, prema mišljenju prof. Povlakić, nezaobilazne su određene odluke Ustavnog suda BiH, pri čemu se konstatuje da Ustavni sud BiH nije uvijek konsekventno slijedio jednu liniju argumentacije i da su donesene određene oprečne odluke. Nesumnjivo je da su polazna tačka u rješenju ovog pitanja odluke Ustavnog suda BiH – djelimična odluka U-5/89 od 18. februara 2000. i U-1/11 od 13. jula 2012. godine.
Odlukom Ustavnog suda U-1/11 uspostavljeno je jasno pravilo: odluka o pripadnosti pojedinih dobara iz corpusa državnog vlasništva pojedinim javno-pravnim subjektima mora biti donesena na državnom nivou, pri čemu Ustavni sud BiH nije prejudicirao kako će se ova raspodjela izvršiti. Pri tome se, u pravilu, prilikom pozivanja na ovu odluku, ispušta iz vida da čitav niz dobara, koja ulaze u corpus državnog vlasništva, ima svog titulara (npr. jedinice lokalne samouprave, odnosno nije obuhvaćen zabranom raspolaganja). Tako se i citirana odluka U-1/11 odnosi na ona dobra koja su potrebna za funkcionisanje organa vlasti i javna dobra[1]. Određene nedoumice bi bile izbjegnute i konsekventnim korištenjem termina „javno vlasništvo“ (npr. u Republici Hrvatskoj) ili „vlasništvo javnopravnih subjekata (što je terminologija korištena u entitetskim zakonima o stvarnim pravima).
Nakon donošenja Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom[2] formirana je Komisija za državnu imovinu sa ciljem definisanja kriterija raspodjele, pri čemu je ova komisija u nizu slučajeva dopuštala izuzeće od zabrane i dozvoljavala raspolaganje državnom imovinom; kriteriji za takve odluke u pravilu nisu bili transparentni. Može se pretpostaviti da su i takve odluke bile posljedica trenutnog odnosa političkih snaga. Veliki je propust da Visoki predstavnik, koji je donio Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom 2005. godine, u protekle dvije decenije nije svoja ovlašćenja iskoristio da utvrdi ovaj kriterij. Da je to učinio 2012. godine, kada su politički akteri gotovo postigli saglasnost, koju nisu realizovali, više od decenije sporova, političkog raskola i pravne nesigurnosti, koja se odrazila neminovno i na investicije – sigurno bi izgledalo drugačije.
Uloga Ureda Visokog predstavnika (OHR) je u izlaganju prof. Povlakić bila kritički ocijenjena – zabrana raspolaganja državnom imovinom traje predugo; zakoni o privremenoj zabrani raspolaganja su doneseni 2005. godine, a prije toga je ovo pitanje bilo uređivano odlukama koje je donosio Visoki predstavnik, koje nisu uvijek imale isti predmet zabrane, a nisu bile donošene uvijek u kontinuitetu. Od 2005. godine postoji kontinuitet, ali zabrana raspolaganja koja traje dvije decenije – izazvla je probleme u praksi. Osim toga, zabrana raspolaganja proširena je 2022. godine na šume, poljoprivredno zemljište i vode. OHR nije odredio retroaktivnu primjenu ovih propisa, što bi sa stanovišta ustavnog prava svakako bilo sporno, ali se čini da se u praksi shvata upravo da ova zabrana raspolaganja određenim objektima (koja je uvedena tek 2022. godine) treba biti primijenjena retroaktivno. Ovo je trenutno jedno od najspornijih pitanja u sudskoj praksi, jer se postavlja pitanje valjanosti raspolaganja ovim dobrima koja su izvršena ranije, dok ova zabrana još nije bila na snazi.
Kako je u aktuelnom političkom diskursu izostao oslon na pravne norme koje uređuju, odnosno koje su uređivale, ovo pitanje, u izlaganju prof. Pavlakić dat je kratki pregled evolucije vlasničkih odnosa u bivšoj socijalističkoj državi. Samo poznavanje ove evolucije i analiza svakog konkretnog zemljišno-knjižnog uloška, može dati pravi odgovor o pripadnosti pojedinih dobara. Jedna od osnovnih zabluda se ogleda u stavu da se, gdje god je upisana državna imovina, erar i opštenarodna imovina, a posebno kada nije naveden titular te imovine, radi o državnoj imovini koja je automatski pod zabranom raspolaganja. Ono što se ispušta iz vida je činjenica da takvi upisi u pravilu datiraju iz vremena od 1945. do 1953. godine, te da su se nakon toga desile mnoge promjene u zakonodavstvu bivše socijalističke države, da je državno vlasništvo zamijenjeno društvenim vlasništvom i da se koncept društvenog vlasništva mijenjao, kao i prava izvedena iz društvenog vlasništva koja su pripadala bivšim socijalističkim subjektima. Hronološki su to pravo upravljanja (do 1953.), pravo korištenja (od 1953. do 1971.), te pravo raspolaganja, posebno izgrađeni nakon Ustava 1974. godine i Zakona o udruženom radu. Promjene su se dešavale ex lege i bez upisa u zemljišne knjige, što je izričito bilo propisano relevantnim zakonima. Stoga, oslon na upis u zemljišne knjig, a bez poznavanja evolucije vlasničkih odnosa, može dati potpuno različite rezultate. Neophodan je u svakom konkretnom slučaju uvid u tzv. istorijski zemljišno-knjižni uložak iz kojeg su vidljivi upisi u vremenu od 1945. godine do danas.[3]
Zablude i nedoumice u vezi sa ovim važnim pitanjem mogu se posebno ilustrovati sa dva primjera.
Prvi je primjer vezan za poljoprivredno zemljište. U Republici Srpskoj je izmijenjen Zakon o poljoprivrednom zemljištu[4] koji je određene kategorije poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini proglasio vlasništvom Republike Srpske. Jedna od tih kategorija poljoprivrednog zemljišta su bila zemljišta upisana u javnim evidencijama kao opštenarodna imovina, bez upisanog prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja. Ustavni sud BiH je u odluci U-8/19 od 6. februara 2021. godine ove zakonske odredbe ocijenio neustavnim. Kao posljedica navedene odluke Visoki predstavnik je 2022. godine izmijenio i dopunio Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom i zabranu raspolaganja proširio na poljoprivredno zemljište u državnoj svojini.
Svi akteri, naglasila je prof. Povlakić, zanemarili su sljedeće: 1965. godine je izmijenjen Zakon o poljoprivrednom zemljišnom fondu opštenarodne imovine i dodjeljivanju zemljišta privrednim organizacijama[5], donesen 1953[6] godine. Izmjena se, prije svega, odnosila na sam termin “opštenarodna imovina” u naslovu, ali i u svim zakonskim odredbama, te je zamijenjen terminom “društvena svojina”. Ova izmjena nije samo terminološka već je odraz promijenjenog koncepta državnog/društvenog vlasništva. Propisano je bilo da poljoprivredne organizacije kojima je zemljište dodijeljeno – trebaju upisati svoje prvo korištenja u zemljišnu knjigu. Ali, što je najvažnije za ova razmatranja, nadležnost da upravlja i odlučuje ovim zemljištem je prenesena na opštine. Bilo je propisano da u slučaju da zemljište nije dodijeljeno nikome, opština treba da se upiše kao titular prava korištenja (tada temeljno pravo na osnovu društvenog vlasništva). Poljoprivredno zemljište koje nije bilo dodijeljeno određenom društvenopravnom licu, pripalo je opštinama i trebalo je od 1965. godine biti upisano u korist opština kao titulara prava korištenja (što je nakon donošenja entitetskih zakona o stvarnim[7] pravima trebalo transformirati u njihovo vlasništvo).
Zakon o uknjiženju nekretnina u društvenoj svojini[8] iz 1977. podine je propisao da se nekretnine u društvenom vlasništvu, a time i poljoprivredno zemljište, upisane kao društveno vlasništvo (opštenarodna imovina), ali bez upisa konkretnog titulara – imaju upisati u korist opštine, na zahtjev opštine i uz uvjerenje da zemljište ne pripada nekom drugom subjektu. Mnoge opštine nisu izvršile ovakve upise i time propustile da svoje pravo učine vidljivim, tako da se poljoprivredno zemljište u nizu slučajeva i dalje vodi kao opštenarodna imovina, državna imovina ili erar.
Republika Srpska je donošenjem izmjena Zakona o poljoprivrednom zemljištu (2019. godine) u suštini oduzela poljoprivredno zemljište ne od države BiH, već od opština. Zatim je Visoki predstavnik opštinsko poljoprivredno zemljište stavio pod zabranu raspolaganja, što znači da tek treba odlučiti kome ono pripada. Ovaj važni resurs međutim od 1965. godine pripada opštinama. To je u nizu svojih odluka potvrdio i Ustavni sud BiH. Naime, Ustavni sud BiH, koji je odlučivao o apelacijama protiv odluka redovnih sudova o dopuštenosti dosjelosti na poljoprivrednom zemljištu u državnom vlasništvu – argumentovao je da su opštine pasivno legitimisane i da treća lica ne mogu trpjeti štetne posljedice zbog toga što opštine nisu izvršile uknjižbu prava u svoju korist (AP-2081/19 od 15. januara 2020., AP-3292/19 od 12. januara 2021. i AP-1939/20 od 8. septembra 2021. godine).
Drugi primjer je gradsko građevinsko zemljište. Dva puta istovjetni tekst Nacrta zakona o građevinskom zemljištu nije usvojen u Parlamentu Federacije BiH, pri čemu su političke opcije mijenjale ulogu (jednom predlagač, a drugi put oponent). Sporna je, prije svega, bila odredba prema kojoj se, bez obzira na to ko je upisan u zemljišnoj knjizi kao titular prava na gradskom građevinskom zemljištu (erar, opštenarodna imovina, državna svojina i sl.) – ovo zemljište ima smatrati opštinskim[9] i kao takvo biti upisano u zemljišnu knjigu.
Od 1958. godine, nakon donošenja Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradskog građevinskog zemljišta[10], gradsko građevinsko zemljište pripada opštinama. To je potvrdio i Ustav bivše SFRJ iz 1974. godine, te i Visoki predstavnik kada je nametnuo Zakon o građevinskom zemljištu u oba entiteta 2003. godine. I u ovim zakonima je bilo ponovljeno da gradskim građevinskim zemljištem raspolažu i upravljaju opšine. Velika novina je bila da je Visoki predstavnik dozvolio mogućnost da gradsko građevinsko zemljište bude i u privatnom vlasništvu. Time je dopuštena pretvorba određenih prava korištenja na gradskom građevinskom zemljištu u pravo vlasništva.
Visoki predstavnik je (2005. godine) donio Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom. Iz teksta tog zakona nije uopšte moguće zaključiti da se zabrana odnosi na gradsko građevinsko zemljište. Ne bi bilo ni za očekivati da OHR dopusti transformaciju gradskog građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu 2003. godine, a da to 2005. godine zabrani. Osim toga, u skladu sa entitetskim zakonima o građevinskom zemljištu, koje je nametnuo Visoki predstavnik, izričito je propisano da se prava korištenja danom stupanja na snagu pretvaraju u pravo vlasništva. Da je OHR (2005. godine) odlučio drugačije i stavio ovo zemljište pod zabranu raspolaganja, ova bi zabrana bila bespredmetna jer je vlasništvo na određenom broju parcela već 16. maja 2003. godine ex lege bilo pretvoreno u privatno vlasništvo. Osim toga, koliko je logično očekivati da bi Visoki predstavnik 2005. godine retroaktivno poništio transformaciju, koju je sam omogućio dvije godine ranije?
Ipak, u sudskoj praksi, kao i stanovištima Pravobranilaštva BiH, ni ovo nije bilo nesporno, te se i danas ranijim socijalističkim subjektima (kojima je u skladu sa propisima bilo dodijeljeno zemljište, pa oni sagradili određeni objekt u skladu sa propisima, te su kao titulari trajnog prava korištenja u skladu sa zakonima o građevinskom zemjištu koje je nametnuo OHR – postali vlasnici) osporavaju zahtjevi za upis ove promjene. Isti je slučaj sa ranijim vlasnicima, kojima je zemljište oduzeto 1958. godine, koji su postali titulari privremenog prava korištenja, a koji bi se prema zakonima koje je nametnuo OHR, mogli upisati kao vlasnici. Ono što je posebno sporno jeste da su godinama na bazi odredaba zakona nametnutih od strane OHR nesmetano provođeni ovakvi upisi u zemljišnim knjigama, da bi to onda Pravobranilaštvo BiH počelo osporavati (moglo bi se konstatovati da se to desilo stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima Federacije BiH koji je imao identične odredbe u tom pogledu kao i Zakon o građevinskom zemljištu Federacije BiH).[11]
U nizu recentnih odluka Ustavnog suda BiH vidljivo je da Pravobranilaštvo BiH osporava transformaciju prava i ispravke zemljišne knjige, smatrajući zabranjenim raspolaganje, u pravilu kada su u pitanju zahtjevi u Federaciji BiH. Pri tome, npr. osporava se pravo Federacije BiH da donosi propise o transformaciji vlasničkih odnosa, iako se Ustavni sud BiH, kada su bila u pitanju ista takva rješenja Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske, izjasnio da takve odredbe nisu protivne zabrani raspolaganja, a da vlasnička transformacija nije raspolaganje (U-4/20 od 26. marta 2021. godine).
Značajno je takođe da je u nizu slučajeva Ustavni sud BiH usvajao apelacije Pravobranilaštva BiH koje su se odnosile na pretvorbu gradskog građevinskog zemljišta, da bi recentnija praksa Ustavnog suda predstavljala jedan zaokret. Ustavni sud BiH smatra da upis državnog vlasništva u zemljišnoj knjizi ne znači automatski da se radi o zemljištu pod zabranom raspolaganja, kao i da nezavisno od toga da li je u javne evidencije zemljište upisano kao poljoprivredno zemljište u državnom vlasništvu (koje je pod zabranom raspolaganja) – u konkretnom slučaju treba ispitati da li je ono u osnovi gradsko građevinsko zemljište, te ako je u pitanju gradsko građevinsko zemljište, zauzima stanovište da je transformacija dopuštena (AP-1124/21 od 30. novemba 2023. godine).[12]
Naposlijetku, prof. Povlakić je navela niz drugih primjera pogrešnog paušalnog i nediferenciranog pristupa pitanju titulara državne imovine. Kod razmatranja šta spada pod zabranu raspolaganja u pravilu se ignoriše činjenica da se Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom iz 2005. godine zabrana odnosila samo na ono što je SRBiH pripadalo na dan 31. decembra 1991. godine i što joj je pripalo sukcesijom; ni poljoprivredno ni gradsko građevinsko zemljište nisu ulazili niti u jednu od navedenih kategorija. Alocirati ove dvije kategorije zemljišta državi BiH – značilo bi oduzeti imovinsku podlogu jedinicama lokalne samouprave, čak i nacionalizaciju imovine jedinica lokalne samouprave. Pri tome, na žalost, ne postoji politička volja za osnivanjem novih državnih institucija koje bi bile neophodne kako bi se ostvarilo efikasno upravljanje i korištenje ovim važnim resursima, a što bi prema trenutnom stanju na terenu prije svega pogodilo Federaciju BiH.
Kao dodatni aspekt uvodnom izganju i diskusiji o statusu državne imovine u Bosni i Hercegovini, prof. dr Enis Omerović, član Odbora, ukazao je da vrijedi razmotriti i širi okvir međunarodnog prava, posebno u kontekstu zaštite imovine, pravne sigurnosti i obaveza koje država preuzima prema međunarodnim partnerima. Pitanje neriješenog statusa državne imovine direktno se reflektuje na pravnu sigurnost, otvara prostor za moguće međunarodne arbitraže u slučaju povrede prava stranih ulagača, te može imati dugoročne posljedice za ugled i investicioni potencijal zemlje. U tom smislu, relevantna je i zaštita iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji garantuje mirno uživanje vlasništva i može biti osnov za pravnu zaštitu u slučaju zadiranja u imovinu. Državna imovina se, pritom, može posmatrati i kroz dvostruku prizmu međunarodnog javnog prava – kao pitanje teritorije i suvereniteta (javnog prava), ali i kao pitanje imovine i prava trećih subjekata (privatnopravni institut), što dodatno komplikuje pravni okvir njene zaštite i upravljanja.
predsjednik Odbora
akademik prof. dr Miodrag N. Simović
[1] Na žalost, smatra prof. Povlakić, u ovoj odluci Ustavni sud BiH ne pravi potrebnu razliku između javnih dobara, na kojim ne može postojati pravo vlasništva (nesumnjivo je da na državnom nivou treba donijeti odluku kojim javnim dobrima upravlja određeni nivo vlasti) i prirodnih bogatstava. Određena prirodna bogatstva (kao poljoprivredno i šumsko zemljište) su dobra od opšteg interesa, ali ne i javna dobra. Poljoprivredna zemljišta su prema nomenklaturi Ustava SFRJ iz 1974. godine, kao i prema pozitivnom zakonodavstvu, dobra od opšteg interesa i mogući objekti prava vlasništva, uz ograničenja koja su nametnuta zbog značaja ovih dobara.
[2] Službeni glasnik BiH, br. 18/2005, 29/2006, 85/2006, 41/2007, 74/2007, 99/2007, 58/2008 i 22/2022.
[3] Na žalost, u procesima digitalizacije i harmonizacije, u zemljišne knjige je često izvršen pojednostvljen upis koji samo glasi „državno vlasništvo“ a ranije upisani titular, kome je ovo zemljište dato na upravljanja, korištenje ili raspolaganje, izostavljen, što stvara dodatne probleme u praksi.
[4] Službeni glasnik Republike Srpske, broj 58/2019.
[5] Službeni list SFRJ, broj 10/1965.
[6] Službeni list FNRJ, broj 22/1953.
[7] Službene novine Federacije BiH, br. 66/2013, 100/2013; Službeni glasnik RS, br. 124/2008, 3/2009 – ispr., 58/2009, 95/2011, 60/2015, 18/2016 – odluka US, 107/2019, 1/2021 – odluka US i 119/2021 – odluka US.
[8] Službeni list SFRJ, broj 28/1977.
[9] Ovakvu odredbu sadrži i Nacrt zakona o državnoj imovini koji su nedavno predložila dva člana Predsjedništva BiH.
[10] Službeni list FNRJ, br. 52/1958, 3/1959, 24/1959, 24/1961 i 1/1963.
[11] Budući da je istovjetni Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske stupio ranije na snagu, te da je u Republici Srpskoj Zakon o građevinskom zemljištu mijenjan 2006. godine, potpuno u skladu sa procesom koji je započeo OHR, intervencije Pravobranilaštva BiH koje rezultiraju apelacijama pred Ustavnim sudom, u pravilu se odnose na slučajeve iz Federacije BiH.
[12] Na žalost, jedna najnovija odluka Ustavnog suda ponovo dovodi u pitanje stanovište ovog suda prema ranije izvršenoj transformaciji prava na poljoprovrednom zemljištu (AP-2990/22 od 23. januara 2025. godine).