Trideseta sjednica Odbora za pravne nauke Odjeljenja društvenih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, održana je 7. novembra 2024. godine u prostorijama Akademije. Uvodničar na temu „Je li vrijeme za donošenje novog Zakona o obligacionim odnosima?“ bio je dr Abedin Bikić, redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Profesor Bikić je članovima Odbora najprije predstavio dosadašnji rad na donošenju novog Zakona o obligacionim odnosima, istakavši je da je prije 20 godina započeo rad na njegovom donošenju, i to u saradnji sa njemačkom fondacijom GIZ (The Deutsche Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit). Naveo je da su Nacrt Zakona o obligacionim odnosima (Nacrt) zajednički pripremila Radna grupa sastavljana od predstavnika Republike Srpske i Federacije BiH, pod rukovodstvom dr Branka Moraita, redovnog profesora Pravnog fakulteta Univerziteta u Banja Luci i prof. Abedina Bikića, uz učešće i sudija najviših sudova iz BiH. Ukupan rad na Nacrtu trajao je nešto više od tri godine. Pri tome, u radu Radne grupe nije bilo nikakvih problema u pogledu profesionalnog angažmana i međusobnog ličnog uvažavanja, niti bilo nikakvih suštinskih pravnih razlika u kreiranju novih rješenja.
Prof. Bikić je istakao da se na početku rada na izradi Nacrta pojavilo nekoliko osnovnih pitanja, koje je Radna grupa morala riješiti. Ta pitanja se mogu podijeliti u nekoliko grupa.
Prvo pitanje koje se postavilo pred Radnu grupu bilo je da li pripremiti u potpunosti novi ili za osnovu uzeti važeće zakone o obligacionim odnosima Republike Srpske i Federacije BiH? Radna grupa je odlučila da za osnovu treba uzeti važeće zakone o obligacionim odnosima (ZOO) koji su dobri, relativno moderni, koji su se pokazali kao efikasni u praksi i pravnici su navikli na njih i sl.
Drugo, treba li u Nacrt unijeti zaštitu potrošača? Odlučeno je da se i zaštita potrošača uvrsti u Nacrt (kao u Njemačkoj – suprotno Francuska) zato što u to vrijeme još uvijek u Bosni i Hercegovini nisu bili doneseni posebni zakoni o zaštiti potrošača. Međutim, od završetka rada na Nacrtu prošlo je više od 15 godina, tako da bi sada, čini se, smatra prof. Bikić, zaštitu potrošača ipak trebalo izdvojiti u jedan poseban zakon.
Treće, treba li u jednom zakonu regulisati jedinstvena pravila za obligacione i privredne (trgovačke) ugovore ili za trgovačke ugovore donijeti poseban zakon? Komisija je zaključila da ostane jedinstvena regulacija, kao i do sada.
Nacrt je podijeljen, kao i u važećim zakonima, na opšti i posebni dio. Sačuvana je i dosadašnja numeracija članova, kao i naslovi iznad članova. To treba da služi lakšem snalaženju u korišćenju Nacrta i pomaže u praktičnoj primjeni. Osim toga, u opštem dijelu su zadržane i dosadašnje podjele na glave (ukupno šest), a u posebnom dijelu svi do sada regulisani ugovori. Uz to, u opštem i posebnom dijelu izvršene su određene izmjene i dopune pojedinih instituta, kako bi se oni prilagodili savremenim kretanjima u oblasti obligacija. U posebnom dijelu regulisani su i neki novi ugovori, među takve treba navesti ugovore o poklonu, ortakluku, posluzi i neke druge.
U diskusiji koja je uslijedila nakon uvodnog izlaganja učestvovali su svi prisutni članovi Odbora. Prof. dr Kasim Trnka, član Odbora, istakao je da su prije više od 20 godina članovi Radne grupe, istaknuti stručnjaci iz oblasti civilnog prava iz oba entiteta, prihvatili da pripreme novele važećih zakona o obligacionim odnosima koji se primjenjuju u Bosni Hercegovini. Na početku rada brzo su prešli preko dileme da li pripremati državni ili entitetske zakone o obligacionim odnosima. Međutim, kasnije su „nekompetentno“ odlučili da je to stvar politike i prihvatili da rade na entitetskim zakonima.
Za takvu odluku najprije se morao razmotriti ustavni osnov za donošenje zakona. U ovom slučaju, smatra prof. Trnka, van svake razumne sumnje, postoji čvrst ustavni osnov za donošenje državnog zakona o obligacionim odnosima. U tom kontekstu, u prvom članu Ustava BiH, koji nosi naslov „Bosna i Hercegovina“, u tački 4. označenoj kao “ Kretanje roba, usluga, kapitala i lica“, piše: “Postoji sloboda kretanja širom Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine.“ Ovo je, naglasio je prof. Trnka, logična definicija liberalne tržišne privrede i propisana obaveza svim institucijama javne vlasti da ničim ne ograničavaju te slobode. To, uz ostalo, treba da obezbijedi i državni zakon o obligacionim odnosima. U praksi, nažalost, ima mnogo primjera da se entitetskim propisima, najčešće podzakonskim aktima, ograničava jedinstveno tržište.
Prof. Trnka je takođe ukazao da se i Evropska unija temelji na nesmetanom funkcionisanju navedena četiri principa iz Ustava BiH. Zbog toga, treba očekivati da će se u definisanju pregovaračkog okvira za pristup BiH ovoj integraciji posebna pažnja posvetiti upravo ovim pitanjima. Sigurno je da će ovi principi važiti i u regionalnoj tržišnoj integraciji na Zapadnom Balkanu. Ignorisanje ove ustavne obaveze znači „direktno antidejtonsko ponošanje“. U tom kontekstu, budući da ni nakon 20 godina projekti revidiranih entitetskih zakona (uključujući i onaj u Distriktu Brčko BiH) nisu došli u parlamentarnu proceduru, još ima vremena da se otkloni ovo antidejtonsko ponašanje i da se donese državni zakon. Međutim, naglasio je prof. Trnka, postojeća politička konstelacija u BiH ne ulijeva previše nade za to, pa bi se moralo računati i na neformalni, pa i direktni uticaj međunarodne zajednice.
Prof. dr. Meliha Povlakić, član Odbora, osvrnula se na okolnosti u kojima je donesena odluka da se pristupi izradi novog zakona koji reguliše obligacione odnose. Budući da je u određenom vremenskom periodu bila ispred njemačke vladine organizacije GTZ-a (sada GIZ – The Deutsche Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit) imenovana u Radnu grupu, prenijela je svoja sjećanja na sastanke ove grupe. Prva je dilema bila da li izraditi potpuno nov zakonski tekst ili slijediti važeće ZOO. Stručni konsultant, angažovan od strane GTZ-a, bio je dr Rüßmann, profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Saarland, čiji je izričiti zadatak bio da zanemari važeće ZOO i izradi novi tekst – na bazi najmodernijeg građanskog zakonodavstva u Evropi, što je tada bio holandski Građanski zakonik. Domaći eksperti su insistirali na modernizaciji i dopuni postojećih zakona, pa je konačna odluka bila izraditi novi zakon na podlozi postojećih ZOO, koje je trebalo dopuniti nekim novim rješenjima, te u njega implementirati tada važeći potrošački acquis.
Činjenica koja od strane inostranih stručnjaka nije prvobitno bila uzeta u obzir – jeste da važeći ZOO nisu zastarjeli socijalistički zakoni. Naprotiv, prof. Mihailo Konstantinović, koji je sačinio Skicu za zakon o obligacijama, koja je bila osnova za ZOO iz 1978. godine, prilikom izrade Skice primijenio je tzv. best law approach, odnosno izvršio je komparativna istraživanja i najmodernija rješenja iz različitih pravnih poredaka je objedinio u jednu skladnu cjelinu. Koliko je to bilo uspješno kodifikatorsko djelo, govori činjenica da su zemlje nasljednice bivše Jugoslavije, koje su donijele nove zakone o obligacionim odnosima, slijedile u velikoj mjeri ZOO iz 1978. godine, o čemu je npr. pisao prof. Možina iz Ljubljane. ZOO iz 1978. godine je u evropskoj doktrini doživio pozitivnu ocjenu, što su izrekla velika imena kao von Bar, Hondius. I sam prof. Rüßmann, nakon što se upoznao sa ovim zakonom, napisao je (prilikom obilježavanja tridesete godišnjice ovog zakona) da je ovaj zakon bio i jeste veliko kodifikatorsko djelo.
Ukoliko se ovaj projekt ponovo aktivira, sigurno da važeći ZOO koji se primjenjuju u BiH, smatra prof. Povlakić, trebaju biti polazna osnova. Da li to može biti izrađeni Nacrt? Prof. Rüßmannu i Radnoj grupi je svojevremeno uspjelo da u Nacrtu očuvajući strukturu, izvrše modernizaciju ovog zakona, gdje je to bilo potrebno, slijedeći u pravilu rješenja njemačkog prava, a posebno pozitivnu ocjenu zaslužuje implementacija tada važećih potrošačkih direktiva, čime bi se osiguralo jedinstvo opšteg obligacionog prava i potrošačkog ugovornog prava.
Ipak, smatra prof. Povlakić, momentum je izgubljen budući da je u vrijeme izrade Nacrta na snazi bio Zakon o zaštiti potoršača BiH iz 2002. godine koji je sadržavao privremena rješenja, ne prejudicirajući pravno-političku odluku da li će potrošačke direktive biti implementirane metodom kodifikacije (poseban propis o zaštiti potrošača) ili metodom inkorporacije (uključenje potrošačkih direktiva u građanski zakonik, odnosno zakon koji reguliše obligacione odnose). U međuvremenu je donesen Zakon o zaštiti potrošača BiH (2006.), pa Zakon o zaštiti potrošača Republike Srpske (2013.) i u oba zakona implementirane potrošačke direktive koje su svojevremeno bile implementirane u Nacrt. To znači da je paralelno sa izradom Nacrta, odnosno nakon toga u Republici Srpskoj donesena pravno-politička odluka da potrošačke direktive budu implementirane u poseban zakon. U svakom slučaju, mnoge od direktiva koje su bile implementirane u Nacrt – doživjele su značajne izmjene, stavljene van snage ili zamijenjene novim. Osim toga, u velikom broju država Evropske unije najnovije potrošačke direktive nisu implementirane ni u građanske zakonike ni u zakone koji regulišu potrošačko pravo, već u posebne zakone koji regulišu samo određeno pitanje (tzv. legi specialissimi).
Pred zakonodavcem koji bi se ozbiljno pozabavio reformom obligacionog prava je, istakla je prof. Povlakić, prije svega bilo donošenje pravno-političkih odluka – na kojem zakonodavnom nivou treba donijeti zakon koji reguliše obligacione odnose i zakon koji reguliše zaštitu potrošača; da li ugovorno potrošačko pravo implementirati u zakon koji reguliše obligacione odnose ili u poseban zakon, kao i da li nakon donošenja svake nove potrošačke direktive, mijenjati jedan od ta dva zakona ili donositi posebne zakone, što vodi fragmentaciji ugovornog i potrošačkog prava, čak i u situaciji da ta dva propisa budu donesena na državnom nivou. Isto tako, takva odluke ne bi smjela zanemariti postojeću pravnu tradiciju i činjenicu da su važeći ZOO velika kodifikatorska djela na bazi kojeg je nastala ustaljena sudska praksa, ali koju, nakon 45 godina, sigurno treba osavremeniti i dopuniti.
Član Odbora prof. dr Alena Jurić je primijetila da je Nacrt u svom imovinskom dijelu saglasan sa savremenim sistemima građanskog prava, što je pohvalno – za razliku od neimovinskog dijela (prava ličnosti), gdje je nivo ove saglasnosti značajno manji. Naime, postojeća definicija nematerijalne štete kao “nanošenja drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha” – škodi razvoju prava ličnosti, ali i koncepciji nematerijalne štete. Na to upućuju savremene tendencije u pravnoj teoriji i uporednom odštetnom pravu koje usvajaju, s opravdanim razlozima, objektivnu koncepciju nematerijalne štete, prema kojoj se ta šteta definiše kao povreda prava ličnosti. Kod pravične novčane naknade iz člana 260. stav 1. Nacrta preuzeto ranije rješenje i dalje unosi “pomutnju” u pojam prava ličnosti (umjesto veznika “i” nalazi se veznik “ili”), te se lična dobra nabrajaju, bez uporišta u nekoj od sistematika prava ličnosti, što ukazuje na njihovo nedostatno poznavanje i potrebu za ulaganjem dodatnog truda u njihovoj ispravnoj zakonskoj artikulaciji.
Jedinstven zaključak svih članova Odbora je da treba nastaviti rad na izradi novog zakona o obligacionim odnosima, a kao podlogu uzeti već urađeni Nacrt. Isto tako, u ovom radu bi trebali uzeti učešće stručnjaci iz Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko Distrikta BiH.
predsjednik Odbora
akademik prof. dr Miodrag N. Simović