Antidržavni afekt: praktična politika i ustavno pravo BiH

 (27. sjednica Odbora za pravne nauke Odjeljenja društvenih nauka)

U Akademiji  nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine održana je 23. marta 2023. godine 27. sjednica Odbora za pravne nauke Odjeljenja društvenih nauka. Na temu „Antidržavni afekt: praktična politika i ustavno pravo BiH“ govorio je dr Edin Šarčević, inostrani član Akademije  nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine,  profesor Pravnog fakulteta  u Leipzigu i direktor Centra za javno pravo (CJP) (njem. Kompetenzzentrum für Öffentliches Recht), fondacije koja je osnovana posredstvom Ministarstva inostranih poslova Savezne Republike Njemačke.  

Profesor Šarčević je najprije istakao da projekcija desetljeća koja dolaze se u najopćenitijem smislu pojavljuju u ustavu i ustavnom pravu. Ustavno pravo je svojom regulativnom prirodom orijentirano na raspodjelu vlasti i kontrolu moći državnih organa. Zbog toga je naučno reflektiranje ustavnog prava izraz potrebe da se egzekutiva i politika spriječe u svim pokušajima da promijene koordinate pisanom ustavnom pravu i da budućnost razviju kao permanentno ratno stanje, kao autoritarni sistem zapovijesti koji se orijentira prema proizvoljnim (nesekularnim) vrijednostima. Svoj plan za budućnost ugovarači Aneksa 4 na Ustav Bosne i Hercegovine su u Preambuli projicirali kao principe ustavne države u kojoj se naturalistički principi rata prevode u moderne forme ljudskog života jednih sa drugim. U ovom programu se sastaje budućnost sa pisanim ustavom i aktuelnim standardom pravne znanosti.

Anex 4 Ustav BiH, je, po mišljenju prof. Šarčevića,  prvi put jasno uvezao ustav sa državom i uspostavio državu kao objekt ustavne zaštite. Ujedno je ovaj tip ustavotvorstva potvrdio da je država (BiH) ustavna pretpostavka. U suprotnom bi na snazi ostala tri neuvezana ustavna režima kao pravni izraz vojne snage ratom uspostavljenih paradržavnih entiteta. Drugim riječima, daytonsko ustavotvorstvo potvrđuje terijsku tezu o uzajamnoj uvjetovanosti ustava i države i uzdiže na nivo empirijskog nalaza stav opće teorije države da nema države bez ustava, da bi država bez ustava bila apstrakcija. Tako se bosanskohercegovačka državnost danas ne može razumjeti bez normativnog ustava, dakle bez Anexa 4. Ipak, on ne zamjenjuje državu koju konstituira, on ne formira državnost proizvoljno nego je determiniran svojim predmetom, državom. Pravna znanost je zbog toga pozvana da ustav kao normu (Sollen/normativnost) svaki put interpretira osloncem na državnu stvarnost (Sein/fakticitet).

Od ugovaranja Ustava BiH praktična politika se, naglasio je prof. Šarčević, nalazi u antidržavnom afektu koji blokira kolektivne afekcije. Političkim radom i djelovanjem se država usmjerava prema trodijelnom zbiru paradržavnih struktura koje jedna s drugom, izvan normativnog ustava, komuniciraju kao teritorijalizirane ili neteritorijalizirane kvazidržave konkrentog naroda. Praktičnu politiku formiraju političke partije. Njihova praksa daje odgovor na pitanje kakvu državu programiraju i da li je ona kompatibilna, usklađena, da li odgovara ustavnom pravu. Takvo „političko programiranje“ države ističe skup teza koje se odnose na izbor i legitimnost članova Predsjedništva BiH, na obavezu Visokog predstavnika za BiH da izmijeni izborno pravo BiH, na obim i smisao principa građanske države i na entitete kao državne institucije konstitutivnih naroda. Ove teze nisu samo skup političkih parola koje služe animaciji biračkog tijela i podizanju psihologije straha, kako bi se postigao željeni izborni rezultat. One su uspostavljene u svojevrsne mitologeme koji se ne dovode u pitanje i dodatno se osnažuju stavovima eminentnih naučnih institucija. Riječ je, posebno naglašava prof. Šarčević, o sljedećim tezama:

1. U Predsjedništvu BiH se predstavljaju konstitutivni narodi. U tipične interpretacije ulazi politički stav da članovi Predsjedništva BiH predstavljaju konstitutivne narode, da su u okviru svojih nadležnosti pozvani da štite njihove interese i da u njihovo ime vode politiku u Predsjedništvu. Ovaj stav obesnažuje pisano ustavno pravo: bosanskohercegovačko Predsjedništvo se u političkom sistemu BiH legitimira prema građanskom modelu, jedan „čovjek jedan glas“, odvojeno po entitetima. Članovi Predjedništva ni prema mandatu ni prema načinu izbora ne predstavljaju konstitutivne narode niti se biraju u funkciji predstavljanja naroda, nego predstavljaju državu i državnu naciju u internacionalnim i građane entiteta u nacionalnim/držav­nim odnosima.

2. Visoki predstavnik je obavezan na zakonodavne intervencije. Njegova diskreciona ovlaštenja se odnose na nadgledanje (kontrolu) mirovnog sporazuma i na ispomoć (olakšavanje) pri iznalaženju rješenja za probleme koji se mogu pojaviti prilikom provedbe civilnog dijela sporazuma. U takva ovlaštenja ulaze sve intervencije koje su prema procjeni Visokog predstavnika (član 2 stav 1 d Aneksa 10) potrebne za uspostavljanje političkih i ustavnih institucija u BiH ili za održavanje slobodnih i poštenih izbora (član 1 stav 1 Aneksa 10). No, ovim su određene i granice intervencijama: Visoki predstavnik ima uporište u Aneksu 10 da kontrolira provođenje i da poduzima mjere koje su u funkciji provođenja mirovnog sporazuma. On, međutim nije ovlašten da intervenira u pravne sisteme entiteta sve dok su oni u skladu sa mirovnom sporazumom, odnosno sa Aneksom 4 (Ustavom BiH). Visoki predstavnik, dakle, prema vlastitoj procjeni može mijenjati tekst postojećih zakona ili donijeti novi zakon. U tom pogledu je vezan Aneksom X, može se oslanjati na odluke Ustavnog suda BiH i mora u svoje odluke ukalkulirati relevantne presude Evropskog suda za ljudska prava. U suprotnom bi se kretao izvan vlastitih ovlaštenja. Iz toga slijedi da on ne smije proizvoljno intervenirati u ustavni sistem i u pravne propise.

3. Vladavina u ime naroda i isključenje građanskog uređenja. Politički sistem je u svim aspektima praktične politike predstavljen kao vladavina u ime tri konstitutivna naroda koja građanski princip, dakle vladavinu u ime državljana BiH, razumijeva kao literarni privjesak ustavnog teksta, bez praktične vrijednosti. Praktična politika je princip „etničke države“ prevela u mitologem koji se ne dovodi u pitanje. Međutim, ustavno pravo BiH ne isključuje „građanski princip“ nego ga podrazumijeva kao strukturni princip Ustava. Građanska država, tačnije njen prvi element je uspostavljen u političkom sistemu BiH načinom izbora Predsjedništva BiH, njegovim sastavom i nadležnostima. Drugi element građanske države je Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Njegove nadležnosti, sastav i način biranja poslanika uspostavlja klasičnu strukturu građanskog principa (član IV/2 Ustava BiH). Konačno, ustavni mehanizmi zaštite ljudskih prava također uspostavljaju element građanske države u političkom sistemu BiH, jer ljudska prava predstavljaju konkretan omjer za korekture pravnog i političkog djelovanja u korist apstraktnog individuuma. Građanska država u BiH je, prema tome, od 1995. godine ustavna kategorija koja se politički verificira i koja je dopunjena principom „etnička država“.

 4. Entitet su države – nužan je povratak „izvornom Daytonu“. Zahtjev za povratak „izvornom Dejtonu“ je politički postulat koji verificira državnost ili državnosti in statu nascendi entiteta Republika Srpska. Iz njega se izvodi zahtjev za „vraćanje nadležnosti“. „Vraćanje nadležnosti“ je politički apendiks uz „tezu o povratku izvoru“. On cilja na „vraćanje“ u regulitivnu nadležnost područja koja naglašavaju i uspostavljaju državnost entiteta. Važeće ustavno uređenje je međutim, postavljeno kao dinamičan oblik centralizacije, jer ostavlja daleko više prostora za konstituiranje nadležnosti BiH i jačanje države, nego za uspostavljanje entiteta kao kvazidržavnih jedinica. „Povratak izvornom Daytonu“ bi, s obzirom na ustavno pravo, zahtijevao uspostavljanje širokog spektra nadležnosti BiH koje bi se određivale prema sistematici ustavnog teksta, dakle, s obzirom na svaki član Ustava koji donosi ovlaštenja za uspostavljanje državne ili zajedničke nadležnosti (osim člana III, posebno čl. I, II, IV-VII). Takav povratak bi morao donijeti niz nadležnosti državi, kako bi ona očuvala suverenitet, teritorijalni integritet, političku neovisnost i međunarodni subjektiitet, ali i zajedničke nadležnosti koje su se u dosadašnjoj praksi iskristalizirale kao nepisano ustavno pravo. „Povratak izvornom Daytonu“ podrazumijeva, prema tome, jaču centralizaciju i unitarizaciju države BiH nego što je to sada slučaj.

5. Republika Srpska je genocidna tvorevina. Tačnost teze zavisi od odnosa prema problemu kontinuiteta. Pravni odgovor mora poći od kvalifikacije režima koji je uspostavljen proglašenjem Ustava Srpske Republike BiH 28. februara 1992. godine do potpisivanja Mirovnog sporazuma, odnosno procjenom, da li je današnji Ustav Republike Srpske pravni sljedbenik prvog ustavnog akta koji su donijeli funkcioneri SDS-a 1992. godine. Diskontinuitet je rezultat analize dva elementa, jednog nacionalnog i jednog internacionalnog: preddejtonska Republika se mora okarakterizirati kao stabilizirani de facto režim. Preddejtonska republika je Dayton-paketom (na osnovu nacionalnog i internacionalnog priznanja) prevedena iz stabilizirane de-facto vladavine u „ustavno stanje“, dakle u pravno uobličen sistem vlasti. U prilog diskontinuitetu govore konstituiranje Republike Srpske kao entiteta pod režimom Mirovnog sporazuma. Konstituiranje je uslijedio održavanjem prve konstitutivne sjednice Republike Srpske (19. oktobra 1996.) i obaveznošću entiteta da vlastite ustave u materijalnom smislu usklade sa Mirovnim sporazumom, posebno Aneksom 4. Svako poistovjećivanje Republike Srpske sa genocidnom tvorevinom je neodrživo jer ignoriše javnopravne pokazatelje diskontinuiteta između preddejtonske i postdejtonske Republike. Kontinutet - teza razumijeva Republiku Srpsku kao pravnu, vojnu i politička organizacija koja je identična de facto režimu i nastavlja političko i pravno postojanje pod novim uslovima. Politika koja nosi ovu ideju podrazumijeva proglašenje nove države u pogodnim okolnostima i projecira jedan tip budućnosti koji stoji izvan važećeg ustavnog prava. Kontinuitet - teza je, međutim, izvan pravnog, posebno, ustavnopravnog uobličavanja entiteta u posebnu formu ustavnog formiranja federalne jedinice. Ona falsificira ustavnopravnu poziciju Republike Srpske. Iz tog falsifikata slijedi da je Republika Srpska genocidna tvorevina i da je entitet preuzeo u vlastito pravno nasljeđe teške povrede humanitarnog prava, uključivši sistematske progone, zločine i genocid. Ovdje praktična politika srpskih narodnjačkih stranaka aktivno radi na promoviranju ideologema o genicidnosti Republike Srpske.

Prof. Šarčević je zaključio svoje izlaganje ocjenom da pregled politički generiranih falsifikata ustavnog prava BiH, koji u javnom prostoru preuzimaju ulogu mitologema, negira važeće ustavno pravo i zatvara budućnost za svaki napredak. Ona svaki pokušaj da se realizira ustavni plan iz Preambule Ustava BiH vraća u naturalističke slike netrpeljivosti, socijalnih konflikta, kolektivne ugroženosti i rata. Politički rad se tako konkretizira kao rad na zakivanju budućnosti politikom koja je izvan ustvanog prava i koja se može koncipirati i voditi kao neograničeno divljanje. Zadatak ustavne nauke se vidi jednom u produktivnoj akciji, drugi put u nedvosmislenoj reakciji na političke mitologeme: cilj mora biti utvrđivanje poopćivih stavova koji će snagom argumenata istiskivati političke falsifikate iz javnog govora ili će ih do te mjere izvrgavati ruglu da će njihovo korištenje dobiti status koji zaslužuje - karikaturalne forme istupa političkih diletanata. Ustavna nauka mora uspostaviti kriterije naučnosti u vlastitim redovima, a zatim objektivno varolizirati tekuću jurisdikciju, političke aktivnosti i publicistiku. Ona mora biti uspostavljena kao autoritet od čijeg stava se strepi. Generacije pravnika koji stoje pred penzijom ovaj cilj nisu ispunile, najveći uspjeh bi bio da model vlastitog rada i razumijevanje naučnosti ne prenesu na generacije koje dolaze.

predsjednik Odbora

akademik prof. dr Miodrag N. Simović