SAOPŠTENJE ZA JAVNOST SA 20. SJEDNICE ODBORA ZA PRAVNE NAUKE ODJELJENJA DRUŠTVENIH NAUKA AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

20. sjednica Odbora za pravne nauke Odjeljenja društvenih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine na temu „UN Konvencija o pravima djeteta i njen Treći fakultativni protokol: prema potpunijoj i učinkovitijoj zaštiti djeteta ili prema nepotpunim i neučinkovitim obavezama strana ugovornica“, održana je 31. marta 2021. godine. Uvodničar je bio dr Enis Omerović, docent Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici i član Odbora za pravne nauke.

Docent Omerović je na početku dao kratki istorijat međunarodnopravne zaštite djeteta, te naveo u tu svrhu osnovne međunarodne dokumente poput Ženevske deklaracije o pravima djeteta iz 1924., Prve Deklaracije o pravima djeteta iz 1948., Druge Deklaracije o pravima djeteta iz 1959., Konvencije o pravima djeteta iz 1989. (u daljem tekstu: Konvencija), kao i Prvog opcionog protokola o uključivanju djece u oružani sukob iz 2000., Drugog opcionog protokola o prodaji djece, dječijoj prostituciji i dječijoj pornografiji iz 2000., te Trećeg opcionog protokolu o postupku povodom pritužbi (predstavki) iz 2011. godine. Bosne i Hercegovine je preuzela obaveze iz Konvencije notifikacijom o sukcesiji 1993., zatim je preuzela obaveze iz prva dva opciona protokola 2002 i 2003., dok je Treći opcioni protokol potpisala 2017., a ratifikovala 2018. godine.

Naglašeno je da postoji opšta kontrola izvršenja Konvencije i protokola prema kojoj su države stranke u obavezi slanja prvog, inicijalnog izvještaja, kao i redovnih, periodičnih izvještaja. Odbor za prava djeteta donosi zaključna razmatranja za svaku pojedinu državu na temelju podnesenog izvještaja, poziva državu na dijalog, zahtijeva od država stranaka da dostavljaju i dodatne informacije, predlaže posjete državi, ali donosi i opšte komentare.

Treći opcioni protokol uz Konvenciju usvojen je 2011., otvoren za potpisivanje 2012., a na snagu je stupio u aprilu 2014. godine. Njime Odbor za prava djeteta postaje međunarodno kvazisudsko tijelo, budući da mu se sada proširuje nadležnost u smislu da može primati individualne predstavke (do sada su završena 53 postupka), ali na kraju provedenog postupka ipak donosi poglede koji imaju snagu preporuke, dakle nisu pravno obavezujući za državu koja se pojavljuje kao strana u tome postupku. Ovaj protokol uvodi mogućnost i međudržavnih pritužbi, predviđa postupak istrage o grubim ili sistemskim kršenjima prava djeteta, te provođenje nadzora nad implementacijom stavova Odbora i primjenom stavova usvojenih u postupku istrage.

Posebno  je ukazano na poziciju Bosne i Hercegovine pred Odborom za ljudska prava u Ženevi. Trenutno je pred ovim međunarodnim tijelom u toku postupak protiv BiH na temelju individualne predstavke zbog onemogućavanja pristupa osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju za 45 djece tražitelja azila, uglavnom iračkih državljana, koji su smješteni u Izbjegličkom prihvatnom centru Salakovac. Jednako tako, Odbor za prava djeteta usvojio je zaključna razmatranja za BiH na osnovu kombinovnog petog i šestog periodičnog izvještaja BiH, kao i određene preporuke. Naredni izvještaj koji Bosna i Hercegovina podnosi Odboru je za razdoblje od 2017. do  2022.  godine.

U diskusiji koja je potom uslijedila prof. dr Meliha Povlakić je istakla da je u pitanju multidisciplinarna tema koja zanima istraživače iz različitih oblasti prava (međunarodno javno pravo, ljudska prava, porodično pravo, socijalno pravo). U tom kontekstu, postoji problem suprotstavljenosti interesa pojedinih država, težnjom da zadrže suverenitet i interesa međunarodne zajednice. Takav antagonizam nije prisutan samo kada je u pitanju Konvencija i njeni protokoli. To je razlog što su često odredbe pojedinih međunarodnih ugovora vrlo uopštene, a države za sebe ugovoraju određene rezerve, kao i zašto oni koji nadziru primjenu (u ovom slučaju Odbor) samo uz dozvolu odnosne države mogu vršiti nadzor i na njenoj teritoriji. Ovo sve zna otupiti oštricu i od određenog međunarodnog dokumenta načiniti „tigra od papira“. To je jedan od faktora koji determiniraju efikasnost zaštite, u ovom slučaju zaštite prava djeteta. Drugi faktor jeste sam subjekt zaštite – dijete, koje ni u postupcima pred nacionalnim sudovima i upravnim organima ne može u pravilu samostalno izraziti ni zaštiti svoje interese.

Prof. dr Jasminka Gradaščević-Sijerčić  je ukazala na neke aspekte socijalne sigurnosti u primjeni Konvencije u  BiH. Oslonom na temu sjednice - glavni izazov za dalje unapređenje zaštite djece i njihovih porodica u sistemu socijalne sigurnosti u BiH vezan je za činjenicu da je sistem socijalne zaštite „rastrgnut“ između obaveza vezanih za administriranje novčanih naknada namijenjenih ranjivim kategorijama. S obzirom na vrste prava u Konvenciji - prava preživljavanja koja osiguravaju djetetu zadovoljavanje osnovnih potreba za njegovu opstojnost: pravo na život, pravo na odgovarajući životni standard, pravo na prehranu, pravo na smještaj i pravo na zdravstvenu pomoć – govori se o pravima socijalne sigurnosti. U tom svjetlu, procjena stanja u oblasti zdravstvene zaštite djece u BiH ukazuje da još postoji niz prepreka za ostvarivanje prava na pristup zdravstvenoj zaštiti i često se od djece zahtijeva da ispune različite administrativne procedure, kao što su donošenje potvrda o pohađanju škole, o zdravstvenom osiguranju roditelja i sl. Ove procedure su u suprotnosti s odredbama Konvencije, kojom se uređuje pitanje zdravstvene zaštite, a ta zaštita mora biti osigurana svakom djetetu do 18 godina starosti. U BiH je i dalje prisutna pojava da se djeci pristup pravu na zdravstvenu zaštitu  uslovljava zahtjevom da jedan od roditelja ima status zdravstvenog osiguranika, čime je veliki broj djece bio ili je isključen iz zdravstvene zaštite. U posljednjih nekoliko godina preduzeti su napori u cilju odvajanja zdravstvene zaštite djece od statusa njihovih roditelja, ali opet sa starosnim ograničenjem djeteta, i to do 15 godina. Na ovaj se način i dalje krši Konvencija, koja djetetom smatra svaku osobu do uzrasta do 18 godina.

Članovi Odbora su istakli i problem pristupa djece organima zaštite, te da bi ombudsmen za prava djece bio organ koji je ovlašten za pokretanja kolektivnih pravnih mehanizama, pa i tužbi, što entitetski zakoni o parničnom postupku i omogućavaju. Smatra se da je posebno pravo na obrazovanje polje u kojem se prava djeteta  uopšte (nastava na maternjem jeziku), ali i prava djece sa posebnim potrebama flagrantno narušavaju.