Ko je na web-stranici: 59 gostiju i nema prijavljenih članova

19. SJEDNICA ODBORA ZA PRAVNE NAUKE ODJELJENJA DRUŠTVENIH NAUKA AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

19. sjednica Odbora za pravne nauke Odjeljenja društvenih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine održana je u prostorijama Akademije 8. decembra 2020. godine. Uvodničar na  temu „Pravo na privatni i porodični život u praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine“ bio je predsjednik Odbora akademik Miodrag Simović.

Akademik Simović je najprije podsjetio da pravo na privatnost obuhvata pravo na porodični život, dom i prepisku, pravo na sklapanje braka i osnivanje porodice i na jednakost supružnika. Zbirni naziv za zaštitu prava na privatni i porodični život, nepovredivost doma i prepiske, kao i časti i ugleda pojedinca je pravo na privatnost (prava privatnosti).  Kad se radi o ljudskim pravima ove prirode, onda se zapravo od države traži apstinencija ili negativne obaveze. Važno je da pravo na privatnost štiti ličnu autonomiju pojedinca, bez obzira na to da li je u drugim zakonskim odredbama to pravo precizirano. Ovo pravo mora biti ustavom zagarantovano - da bi postojala ravnoteža sa drugim pravima koja mogu biti ograničavajuća.

Privatni život izražava pravo čovjeka da uredi svoj privatni život po vlastitoj želji, da bude zaštićen od neželjene javnosti i da odnose sa drugim ljudima takođe uspostavlja po vlastitom nahođenju. To privatnost povezuje sa javnošću u mjeri u kojoj je to upravo uslov njegovog vlastitog poimanja razvoja i afirmacije vlastite ličnosti i ličnosti onih koji ga neposredno okružuju. To pravo, shvaćeno kao zaštita od neželjenog publiciteta, često se sukobljava sa slobodom štampe. Ta dva dobra, privatnost i slobodu štampe, treba staviti u ravnotežu i odrednicom o opravdanom interesu javnosti da štampa ima pravo da objasni sve što je u interesu javnosti, ali ne i da naruši privatnost. Kada dođe do sukoba takva dva prava, prednost je na snagi onog koje ima ustavnu garanciju. 

Kod zaštite prava na privatnost najvažniji uticaj na stvaranje međunarodno priznatih standarda imala je praksa Evropskog suda za ljudska prava. Prema mišljenju ovog suda, privatni život predstavlja široki koncept, kojem je nemoguće dati konačnu definiciju. Poštovanje privatnog života mora sadržavati i određeni stepen prava na uspostavljanje i razvijanje odnosa sa drugim ljudskim bićima. Uopšteno, praksa Suda je dovela do širenja koncepta privatnosti na: fizički i moralni integritet ličnosti; prikupljanje podataka koje traži država; pristup ličnim informacijama; pitanje regulisanja imena i prezimena i drugih ličnih podataka u policiji, pa čak i kada se radilo o tajnim podacima, zatim pitanja koja se odnose na medicinske podatke i vođenje medicinskih evidencija.

Pravo na porodični život je, istakao je akademik Simović, pravo svih pojedinaca da poštuju svoj utvrđeni  porodični život, te da imaju i održavaju porodične odnose. Promjena koncepta porodice zahtijeva subjektivno definisanje onoga što porodica podrazumijeva.  Evropski sud za ljudska prava je u velikom broju prilika u svojoj praksi naveo da pojam „porodični život” u članu 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija) nije ograničen samo na porodice zasnovane na braku i može da obuhvati i druge de facto odnose. U odlučivanju da li se za neki odnos može da kaže da se svodi na „porodični život”, niz činilaca može da bude relevantan, uključujući da li par živi zajedno, trajanje njihove veze i da li su prikazali privrženost jedno drugom ili na drugi način.

Kada je u pitanju pravo na poštovanje doma, u neprikosnovenost doma uključeni su i prostori za obavljanje određene profesionalne djelatnosti, kao što su advokatske kancelarije. U kontekstu prava na poštovanje prepiske, pojam prepiske podrazumijeva i tehnička sredstva komuniciranja kao što su telefon, faks i elektronska pošta i slično. Države su dužne da preduzmu sve potrebne mjere kako bi se spriječilo da se državne vlast ili neki drugi subjekti domognu informacija privatne prirode.

Telefonsko prisluškivanje je nesumnjivo miješanje u pravo na privatnost. Međutim, države, na zakonom dopušten način, vrše kontrolu ovog vida korespondencije kao način legitimnog kontrolisanja modernih oblika kriminala, špijunaže i terorizma. Ma koliko da je to miješanje dopušteno prema stavu 2 člana 8 Konvencije, moraju  se spriječiti zloupotrebe ovog državnog ovlašćenja.

Poslednjih godina, Evropski sud za ljudska prava, zadužen za primjenu Konvencije, značajno je proširio zaštitni obim člana 8 ove konvencije. Ovakav razvoj svojstven je samoj prirodi navedene odredbe: član 8 predstavlja prvo od kvalifikovanih prava Konvencije, čija glavna osobina je da njihova primjena zahtijeva nalaženje ravnoteže između zaštite ljudskih prava i polja slobodne procjene država ugovornica. Ovo polje može da bude prilično široko, posebno tamo gde ne postoji konsenzus na evropskom nivou o pitanjima od dubokog društvenog i kulturnog značaja, za koja se iz tog razloga države ugovornice smatraju najkompetentnijim da procjenjuju i odgovaraju na potrebe društva.

U raspravi koja je uslijedila nakon uvodnog izlaganja akademika Simovića ukazano je najprije na odnos konvencijskih prava iz čl. 8 i 10 Konvencije. Ovaj se odnos, kako je istakao doc. dr Enis Omerović,  može propitivati iz dva ugla. Iz aspekta nosilaca javnih funkcija, sve osobe moraju biti svjesne, prihvatiti i tolerisati vjerovatno veću intruziju javnog mnijenja u njihovo pravo na privatnost. S druge strane, iz ugla medija, što je drugi aspekt ovoga odnosa, traži se objektivno informisanje javnosti i upoznavanje društva o onome što jeste u javnom interesu. U tom bi duhu valjalo zaštiti ugled ili reputaciju osobe o kojoj se izvještava u javnosti. S tim u vezi, potrebno je ispitati kakav je i koliki doprinos toga izvještavanja opštem javnom interesu, koliko je ta osoba poznata javnosti, o čemu se izvještavalo i kakvo je bilo ponašanje toga pojedinca o kome se javno izražavalo. U tom kontekstu, valjalo bi načiniti pravičnu ravnotežu između prava koja su garantovana u ovim odredbama. Jednako tako, važno je provođenja testa od tri koraka, tzv. tripartitnog testa kod svih neapsolutnih ljudskih prava. To znači da je uvijek potrebno ispitati da li je miješanje države bilo propisano u pravu (zakonu), da li je država imala legitimni cilj koji se želio postići i da li je miješanje, odnosno ograničenje uživanja nekoga prava bilo srazmjerno cilju koji se želio ostvariti, odnosno da li je postojala pressing social need za takvom konkretnom mjerom u nekom društvu. 

Istaknuto je takođe da i komunikacija na radnom mjestu ulazi u opseg  pojmova „privatni život” i „dopisivanje”, kao i da upute (pravila)  poslodavca ne mogu svesti privatni društveni život na radnom mjestu na nulu, odnosno bez obzira na to što do određene mjere može biti ograničeno pravilima poslodavca - pravo na poštovanje privatnog života i privatnosti dopisivanja i dalje postoji (prof. dr Jasminka Gradaščević- Sijerčić). Isto tako, ostvarivanje prava privatnosti zaposlenih na radnom mjestu mora biti vezano za uspostavljanje ravnoteže između prava na poštovanje privatnog života zaposlenih, s jedne strane, i prava poslodavca da preduzme mjere kako bi se osiguralo nesmetano poslovanje društva, s druge strane. Uz to, poslodavac prije početka mjera nadzora ima obavezu o njima obavijestiti zaposlene, a neophodno je i ispitati (u ostvarivanju sudske zaštite) da li se cilj koji je poslodavac htio postići mogao ostvariti manje nametljivim metodama od pristupanja sadržaju komunikacije.

Ukazano je (prof. dr Meliha Povlakić) i na neke recentne primjere zloupotrebe prava na privatnost (npr. neovlašćenog otuđivanja snimaka video nadzora). U toku života ostavljaju se „digitalni tragovi“,  pa se u doktrini već postavlja i pitanje digitalnog nasljeđa. Interesantno je i pitanje da li „pravo biti zaboravljen“ prelazi na nasljednike jedne osobe. Pandemija COVID 19 je, uz to, otvorila mnoga pitanja vezana za pravo na privatnost (npr. objavljivanje imena i praćenje pozitivnih osoba na korona virus i prosljeđivanje nemedicinskom osoblju podataka o osobama koje odbijaju vakcinaciju, odnosno nisu vakcinisane). Putem jedinstvenog matičnog broja građana koji se traži za svaku priliku, može se postati tzv. stakleni građanin, pri čemu je očuvanje ličnih podataka otežano. Upitno je i ko u informacionom zdravstvenom sistemu može imati uvid u zdravstvene podatke itd.

Predsjednik Odbora

akademik prof. dr Miodrag Simović

AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI
BOSNE I HERCEGOVINE
  • Bistrik 7, 71000 Sarajevo, BiH
  • Tel: +387 33 560 700
  • Fax: +387 33 560 703
  • Email: akademija@anubih.ba

Location

anu mapa

Top
We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…